Sumrak cock-rocka

Ono što karakterizira ovogodišnja izdanja ‘stare garde’ (Van Morrison, Bob Dylan, The Beach Boys, Neil Young, Leonard Cohen, Ry Cooder, Patti Smith, Dr. John) nepisano je pravilo da se godine ne skrivaju, nego da se gospodski i damski nose.

Gore navedeni umjetnici treće dobi odlučili su se, i mahom uspjeli,
rekreirati svoj karakterističan zvuk, kojem su dodali patinu iskustva.Najmlađi od gore pobrojanih veterana je grupa Aerosmith i možda zato ne čudi što oni žele zvučati najmodernije od svih. Gospoda iz grupe odlučila su potući se s nekoliko desetaka mlađom omladinom na njihovom terenu i, kako stvari stoje, skupi doktori imat će posla s krpanjem lica glazbenih veterana.Pjevač Steven Tyler i gitarist Joe Perry s autorske strane zvuče kao stari pohotni dedeki koji očajnim forama žele zavesti ‘komade’ u cvijetu mladosti. Narod bi rekao, nekad su bili mladi i blesavi, sad su samo blesavi.

U sat vremena dugom albumu, tek nekoliko pjesama iskače iz ralja potprosjeka: “Oh Yeah“, “Tell Me“, “Freedom Fighter“, “We All Fall Down” imaju šarma i šlifa dostojnog 40 godina starog benda.

Ostalo je uglavnom tek muško prenemaganje uslijed prevelike količine testosterona u tijelu, dok su neki brojevi, kao što je uvodna “Luv XXX“, jednostavno neslušljivi (čak ni gostovanje Juliana Lennona na pratećim vokalima ne pomaže previše).

Suptilnost je hrabro svedena na nulu, potencijalno dobri refreni ubijeni su gitarističkom tutnjavom, a vokalna akrobatika Stevena Tylera ima kronični deficit interpretatorske snage, što je žalosno ako znamo da su pjevači Tylerove dobi znali koristiti svoje iskustvo da ukradu pjesmu mlađem (kant)autoru i prisvoje je. Šteta što društvo iz Aerosmitha zvuči kao da su kolektivno zaboravili svirati.

Od legendi se očekuje više.