Spontanost je ključ jazza

Izdavačka tvrtka Telarc, poznata po izdanjima vodećih svjetskih jazzista (Davea Brubecka, Oscara Petersona, McCoya Tynera, Jima Halla, Georgea Shearinga…), i visokoj kvaliteti reprodukcije zvuka, pokrenula je ediciju Discover Jazz kroz koju objavljuje najznačajnije jazz albume iz svojega kataloga.

Između ostalih u tom su se uglednom izboru našli albumi slavnih jazzista i skupina poput trombonista Stevea Turrea, klavirista i pjevača Bobbya Shorta, klavirista Ahmada Jamala, kontrabasista Raya Browna, The Count Basie Orchestra, te manje poznate, ali u stručnim krugovima cijenjene pjevačice Roseanne Vitro.

Ona je svoj album “Passion Dance” snimila na nekoliko sessiona sredinom 1994. i početkom 1995. Između ostalih na snimanju ovog kompakt diska u raznim su formacijama uz nju svirali klavirist Ken Werner, alt saksofonist Gary Bartz, gitarist Romero Lubambo, kontrabasist Christian McBride i bubnjar Elvin Jones.

U razgovoru što smo ga vodili prigodom jednog od rijetkih gostovanja u Europi, Roseanna Vitro je o suradnji s cijenjenim jazzistima rekla: “Na svim svojim pločama uvijek pjevam uz najbolje glazbenike i to su fantastične pustolovine. Surađivati s Elvinom Jonesom bio je sjajan osjećaj. Kad god pjevam s glazbenicima poput njega odnosim se prema njima s mnogo poštovanja.

Maknem se u stranu da se oni mogu predstaviti. Dozvoljavam da njihov solo traje koliko god žele. Elvin je divlji i lud kao i ja. Glazbenik je velika duha. U meni oslobađa divlju životinju. Kad kaže rrrrrrr (oponaša Elvina Jonesa, op.p.), osjećam se ugodno. Bio je tako dobar prema meni. Znao mi je reći: ‘Roseanna, jesi li zadovoljna, baby?’ Naravno da sam bila sretana. Govorio je: ‘Što god želiš da uradim, tu sam za tebe. Podsjećaš me na Carmen McRae.’

Velika sam obožavateljica Carmen McRae i za mene je bila velika čast što je samo spomenuo moje ime zajedno s njezinim. Mnogi nisu vjerovali da bi Elvin uopće mogao svirati na mojoj ploči. Htjela sam riskrati. Kenny Werner je svirao klavir, a Christian McBride kontrabas.

Kenny je bio oduševljen suradnjom s Elvinom. Uvijek bi namjestio klavir tako da ga dobro može vidjeti. I Christian je također glazbenik velika duha. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.”

Upravo u suradnji s iskusnim glazbenicima do izražaja dolaze njezine kvalitete, između ostalih i spontanost koju je moguće ispoljiti samo u posebnim situacijama kad su zadovoljeni svi drugi uvjeti: “Spontanost je ključ jazza. To sam osjetila kad sam prvi put nastupila s Lionelom Hamptonom što je za mene, tada mladu jazz pjevačicu, bio prijelomni trenutak karijere, iako tada toga nisam bila svjesna.

Potajno sam sanjala o tome da zapjevam s njegovim orkestrom. Gledala sam iz prikrajka i maštala: ‘Čovječe, kad bih im se pridružila i zapjevala scat stilom s Lionelom Hamptonom, bilo bi to ludo.’ Na kraju koncerta svirali su blues. Prišla sam Hamprtonu i rekla: ‘Gospodine Hampton, mogu li Vam se pridružiti i otpjevati blues u scat stilu?’ Rekao je: ‘Naravno malecka. Dođi!’ Predivno.

Počela sam pjevati i nisam se mogla zaustaviti. Hampton je samo gledao, a poslije je rekao: ‘Roseanna, ti si najbolja pjevačica koja je ikad pjevala sa mnom. Želim da pođeš sa mnom na turneju.’ Rekla sam: ‘Oh, naravno. Moje su torbe spakirane.'”

Roseanna Vitro je jedna od rijetkih pjevačica koja pjeva skladbe svirača i autora suvremena jazza. Za ovaj je album snimila “Freedom Jazz Dance” Eddiea Harrisa, “Whisper Not” Benniea Golsona, “Passion Dance” McCoya Tynera za koju je sama napisala tekst, “Strollin’ (Nostalgia In Times Square)” Charesa Mingusa, “Blue Monk” Theloniousa Monka, koju je otpjevala u duu s Kevinom Mahoganyem, i druge.

O takvom je izboru rekla: “Svaka od tih pjesama poseban je izazov i upravo ih zato obožavam pjevati. To nije lako i iziskuje puno razmišljanja. No, proučavanje njihove glazbe donosi nevjerojatno iskustvo.”

Istražujući ta djela, od kojih neka nikada ili vrlo rijetko izvode pjevači, Roseanna Vitro je uspjela zadržati njihov duh, ali ih i obogatiti vlastitim pristupom zasnovanim na izgrađivanju osobnosti.

“Ključ je u tome da budete svoji. Poštujem ako je neki glazbenik miran, ne gleda i ne miče se, jer to je njegov pristup. Ali ja nisam takva. Volim promatrati, volim interakciju. Kao profesorica to uvijek savjetujem svojim studentima. Kakva god da je njihova osobnost, trebaju se kretati u tom smjeru. Ne mogu biti netko drugi.

Treba vjerovati u to i ne željeti biti Miles Davis, Sarah Vaughn ili Ella Fitzgerald. Oni su naši učitelji koje svi volimo, ali moramo biti svoji. Iako nisam najveći, najviši, najbogatiji, najbolji, postoji razlog za ono što činim i moram dati sve od sebe da to radim najbolje što mogu. To je bogatstvo.

Bit glazbe je biti svoj i dati sve od sebe. Bolje se osjećam na pozornici nego izvan nje. Slijepo vjerujem da će se stvari dogoditi kako je zapisano. Slijedim svoj put. Ono što srce osjeća kroz pjevanje izlazi iz mene i tada se osjećam se obuzetom. Za to živim. Nastavljam svoju misiju. Vjerujem srcu i sretna sam.”

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 2. prosinca 2007.)