Soundtrack za propast svijeta

Već 25 godina Slayer pegla po brzini i agresiji. Znaju ih svi koji su ikada imali ikakve veze s metal glazbom, a dosta njih je svjesno da nije svaki trenutak njihove karijere bio blještav i savršen. Neki su im godine na sceni razdijelili po desetljećima, neki po albumima, a neki po bubnjaru. Barem što se ovog zadnjeg tiče, stvari su se vratile na staro i više nitko ne smije to spominjati kao kamen spoticanja za Slayer.

Paul Bostaph bio je odličan bubnjar, ali nekako je svima jasno da je Slayer pravi tek kad im ritam daje divljak Dave Lombardo. Originalna postava opet je skupa nakon 16 godina.

Naravno da njihov novi album “Christ Illusion” ne mislim proučiti sa stajališta jednog ili drugog bubnjara, to je jednostavno jedna od stvari s kojima i pravi i novi fanovi moraju biti zadovoljni. Slayeri već dugo nikome ne moraju ništa dokazivati i mislim da bi punili dvorane još godinama i bez ijedne nove pjesme, ali njihovi noviji albumi uvijek nailaze na kritike i mnogi govore da već dugo snimaju jedan te isti album iznova.

Ne ulazivši u to, ovaj album je definitivno dokazao da Slayer još uvijek ima ono nešto, što god to bilo. Znaju što rade i to rade brutalno, brzo, agresivno i iskreno (više-manje).

Glazbeno, ovo je ona poznata brzina ritma koju daje Lombardo, Araya ne pjeva baš onako kako su svi voljeli na vrhuncu karijere (ipak mu je 45 godina), a jedan od najcjenjenijih gitarističkih dueta, King i Hanneman pletu po brzim soloima (ima ih po nekoliko na svakoj pjesmi), no i dalje su im najveća snaga oni zli rifovi.

“Flesh Storm” i “Catalyst” odmah počinju brzo i agresivno, i pokazuju neku kombinaciju “God Hates Us All” i “Seasons In The Abyss” albuma.

Nekoliko sporijih, ali i jako zlih (bez brige) dijelova su na odličnoj “Skeleton Christ” i jednoj od rijetkih koje je napisao Hanneman “Eyes Of The Insane“. To me dovodi do činjenice da je 70% albuma napisao King, a upravo onaj ostatak je pokazao da je Hanneman zanimljiviji lik koji je napisao poslasticu albuma “Jihad” koja će izazvati najviše kontroverze jer o tom famoznom 11.9. pjeva na pomalo drugačiji način – iz perspektive gnjevnog terorista.

Spori stoner head-bang rif pojavio se na “Catatonic”, a onaj poželjni klimaks albuma, očekivano se dogodio na najizravnijoj himni zla – “Cult” koju su već svi čuli prije nego je album došao u dućane.

S perspektive riječi u pjesmama Slayeri su uvijek svima bili ili zanimljivi ili odbojni. Uvijek su se držali ratova, religije i politike, ali uvijek je bilo jasno da su to samo teme koje plijene pozornost i koje svojim upečatljivim nazivima privlače razularene metalce.

Da neke stvari budu jasne, Tom Araya (čovjek koji sve to pjeva) već godinama trubi da je i sam katolik, da njihove riječi ne prikazuju mišljenja svakog člana benda i da tako samo pokazuju da se neke stvari u svijetu može gledati i na potpuno drugačiji način.

S druge strane, Kerry King je taj ćelavi ateist koji će vjerojatno do kraja života pisati riječi kojima nerijetko i sam sebi skače u usta, a kakvima ovaj album obiluje – “You’ll never taste God’s breath/because you’ll never see the second coming/I’ve seen the ways of God/I’ll take the devil any day/Hail Satan” ili “There never was a sacrifice/no man upon the crucifix…/I’ve made my choice: six six six“.

Slayeri ovaj put nisu došli kao proroci, jer se njihov stav zna već godinama, jednostavno su prikazali svoje viđenje svega. “Christ Illusion” nije preporodio bend, jer to nije ni potrebno.

Ovo je odličan album, ako ga gledamo sa strane metal glazbe, a ako ga gledamo kao Slayer album, onda ovo nije bolje od “Reign In Blood” ili “Seasons In The Abyss”, ali je obilato nadišlo sve što su radili u svom, kako ga svi zovu, tamnom razdoblju kada su albumima “Diabolus In Musica” i “God Hates Us All” samo pokušali podsjetiti što je Slayer nekoć bio.

Na kraju, čak i da su snimili novi “South Of Heaven” ili “Reign In Blood”, neki bi rekli “Zašto pokušavaju snimiti još jedan isti album?”, a nekima opet to ne bi bilo dovoljno dobro pa bi rekli “Nije to onaj stari Slayer!”. I opet ne bi bilo dobro. To moramo priznati.