Slap najintimnijih misli i turobnih stihova

Za razliku od prošlog Mobya, više klupskog albuma ”Last Night”, “Wait For Me” predstavlja nešto sasvim drukčije. Na samu kompoziciju albuma vrlo je utjecao popularni američki filmski redatelj David Lynch.

On je, naime, jednom mudro istaknuo kako umjetnička duša ne bi trebala
biti pod stalnim pritiskom tržišta te da se njegova kreativnost ne bi
trebala mjeriti uspješnom ili neuspješnom tržišnom prodajom. Ovaj album
slijedi tu filozofiju.

Nekoliko je dramatičnih razlika između njegovih prijašnjih glazbenih uradaka i albuma “Wait For Me”. Po njegovim riječima, album je snimio u kućnom studiju koristeći najjednostavniju tehnologiju i dodajući glasove svojih ženskih prijateljica/pjevačica.

Još jedna razlika je da je ton albuma pomalo mračan, melodijski isto kao i stihovima. Čini se da se Moby nije previše mučio s ‘edit’ gumbom jer je album komponiran kao jedno djelo, što znači da se pjesme savršeno ‘prelijevaju’ jedna u drugu, no opet svaka je na neki način drukčija od ostalih.

“Wait For Me” počinje dvominutnim instrumentalom “Division“, nastavlja se s “Pale Horses” u kojoj na stihovima “Put me on the train, send me back to my home/Couldn’t live without you when I tried to roam/Put me by the window, let me see outside/Looking at the places where all my family died” možemo čuti Mobyevu prijateljicu, pjevačicu Ameliu Zirin Brown. Meni se ova stvar najviše svidjela, a kad sam riječi i melodiju ukomponirala u vizualni doživljaj (čitaj: pogledala spot) stavljena je točka na ‘i’. Spot je tužan ali prekrasan. U njemu će se pronaći mnogi vukovi samotnjaci.

Prvi i glavni singl s ovog albuma “Shot In The Back Of The Head” se u svom instrumentalnom izrazu suprotstavlja sveopćoj tužnoj noti cijelog albuma. Radi pomalo isprekidanog zvuka i jaukanja gitare možda daje dojam dinamičnosti, no gledajući u globalu prije bi mi izmamila suzicu nego osmijeh.

U pjesmi “Walk With Me” nastavlja koristeći jecajuće ženske vokale koje skoro dašćući izgovaraju stihove “Take my hand, all along, won’t you take my hand.“

“Mistake” je prva stvar na ovom albumu u kojoj Moby pridonosi svojim glasom, i to opet onim skoro jecajućim ranjivim, pjevajući “You never felt this lost before, and the world is closing doors/I never wanted anything more.”

Album se nastavlja u sličnom tonu s prekrasnom “JItf” u kojoj se zvuk klavira namjerno miješa s melankoličnim stihovima kako bi ukupni dojam pjesma bio efektniji, sporom baladom “Hope Is Gone” te turobnom “Slow Light“. Posljednja stvar “Isolate” blago podsjeća na singl “Shot In The Back Of The Head” no s puno manje energije i violinom u pozadini.

Ne uzimajući u obzir Mobyevu povijest niti namjeru koja je bila prisutna tijekom stvaranja ovog albuma, mogu zaključiti da je “Wait For Me” intenzivno intiman. Samo netko tko je svim svojim osjetilima osjetio enormnu tugu oko sebe može ovako nešto prenijeti na svoje umjetničko stvaralaštvo i učiniti svoju publiku svjesnu tih osjećaja.

Tko je naviknuo na prijašnjeg Mobya ovaj mu se uradak i neće puno puta naći na playlisti, no zasigurno će naići na svoju publiku – tužne sanjare kojih, ako ništa, nikad ne manjka.