Sjajan povratak njujorških gangsta rapera

Prodigy i Havoc, hip hop veterani iz njujorškog Queensa karijeru su počeli još 1993. izlaskom prvog i ujedno vrlo rijetkog albuma “Juvenile Hell”, ali slavu su stekli tek drugim izdanjem – “The Infamous” 1995., na kojima su im potporu dali i članovi Wu-Tang Clana te Nas. Poznati su prvenstveno po svojem gangsta zvuku, i uličnom imidžu koji nije uvelike popularan među dežurnim američkim dušebrižnicima.

Prljavi underground ritmovi i žestoke ulične rime privukle su mnoštvo fanova, i definitivno osigurali mjesto u povijesti rap glazbe. Upravo zato je bilo zanimljivo da su nakon još dva albuma – “Hell On Earth (Front Lines)” i “Murda Muzik” odustali od svog prepoznatljivog zvuka i zašli u radio-friendly, pop-rap vode, izdavši 2001. album “Infamy”.

Ubrzo raskidaju ugovor s matičnom diskografskom kućom Loud Records, te 2004. objavljuju još jedan zajednički album za Jive Records nazvan “Amerikaz Nightmare”. I upravo me njihov recentni uradak zaintrigirao, novim ugovorom s 50 Centovom kućom G-Unit mogli bi se vratiti na stare staze, ali isto tako i još više kompromitirati svoj rad.

Rezultat je iznenađujuće dobar. U nekim pjesmama podsjećaju na svoje najbolje dane – “Put ‘Em In Their Place” klasična je gangsterska priča u kojoj se opisuju kao bad-ass kriminalci stigli ravno s ulica geta, baš kao i “Click Click” (w/ Tony Yayo) čiji naziv, pogađate, aludira na zvuk repetiranja pištolja. “The Infamous” (w/ 50 Cent) i “Stole Something” (w/ Lloyd Banks) još su dvije stvari koje bi bez problema mogli ugurati u neki od ranih albuma, a da nitko ne bi niti primjetio.

“Smoke It” sjajna je uvodna pjesma, sa sampleom fanfarama u pozadini, koja kao da vas želi ošamariti i poručiti “Evo nas natrag i jači smo nego ikada”. Što je još bolje, čak i u pjesmama poput “Pearly Gates” (w/ 50 Cent), “In Love With The Moulah” i “It’s Alright“, gdje su zvuče puno mekše i emotivnije dobro se snalaze. A kad svemu pridodate i remix odličnog 50 Centovog klupskog hita “Outta Control” jasno je da se u ovom slučaju radi o zaista respektabilnom izdanju.

Mobb Deep se vratio, još uvijek pokušavajući povezati dva svijeta i pokazati da nisu tek prvoborci hardcore gangsta zvuka. I unatoč činjenici da album nije na razini klasika “The Infamous” ili “Hell On Earth” definitivno se radi o sjajnom uratku čije kvalitete se ne bi posramio niti jedan američki mainstream (jer htjeli ili ne htjeli, ipak su to još davno postali) raper.