Sigurna vožnja glazbenim vremeplovom

“Last Of The Breed” je album na kojem su po prvi put udružene country legende Ray Price, Merle Haggard i Willie Nelson. Album je objavljen na etiketi Lost Highway (na njemu se nalazi i istoimena skladba), koja u zadnje vrijeme puno radi na očuvanju američke glazbene tradicije.

Produkcija je povjerena još jednoj legendi, Fredu Fosteru, koji je najpoznatiji po radu na ranim hitovima Roya Orbinsona. Nakon suradnje s Orbinsonom, Foster se uglavnom posvetio country izvođačima koji su bili spremni ići suprotno strujanjima koje su nametnuli country puristi.

Price, Nelson i Haggard također spadaju u tu skupinu. Ray Price je nekoć imao jedan od najimpresivnijih glasova među country zvijezdama, što mu je omogućilo da snimi niz hitova. Umjesto da leži na lovorikama uspjeha i radi ono što se od njega očekuje, on je radije eksperimentirao sa stilovima te je bio jedan od inovatora žanra uvodeći novine poput bubnjeva, koji nekoć nisu bili dio country benda.

Merle Haggard je jedan od junaka ‘odmetničkog countrya’. Pod tim se pojmom obično misli na glazbu odmetnutu od srednjestrujaške country matice, no Merle je u mlađim danima bio odmetnik u pravom smislu te riječi, zbog čega je i služio kaznu u zloglasnom San Quentinu. Njegov country je bio duboko uronjen u američki folk. Zbog svog stila i biografije postao je kultna figura, čiji se utjecaj proširio i mnogo šire od granica samog žanra.

Ako je Price inovator, a Merle nepatvoreni odmetnik, onda je Willie Nelson kameleon countrya. Premda je najkasnije od trojke izbio u prvi plan – tek sedamdesetih, kad je već ušao u četrdesete – Willie je danas najproduktivniji, objavljujući i u dvijetisućitim niz albuma. Pritom se okušao u mnogim žanrovima i crossoverima countrya s popom, rockom pa čak i reggaeom (“Countryman“).

Nakon odlaska Johnnya Casha njih trojica su uistinu ostali posljednji svoje vrste. U devedesetima se pojavio tzv. alternativni country koji mnogo duguje upravo njima, no Price, Haggard i Nelson su ostali posljednji originalni izvođači iz faze prije pojave rock’n’rolla.

“Last Of The Breed” je stoga album koji je umjesto eksperimentiranju radije posvećen gotovo izumrlim žanrovima poput honky-tonka i pogotovo western swinga. Willie, Ray i Merle pjevaju uglavnom stare klasike uz izvrstan prateći bend, čija je svirka u isti tren i bogata i nenametljiva.

Glasovi Raya i Merlea s godinama su možda izgubili na snazi, ali su zato dobili na oporoj uvjerljivosti i toplini. Nelsonov nazalni glas je, s druge strane, uvijek bio zahvalan kontrapunkt u duetima. Ne čudi stoga što se on pojavljuje u gotovo svim pjesmama. Bez Williea su jedino “Heartaches By The Number“, koju Ray pjeva sa specijalnim gostom Vinceom Gillom (drugi specijalni gost je Kris Kristofferson u vlastitoj pjesmi “Why Me“), te “If I Ever Get Lucky“, nova pjesma Merlea Haggarda koju je on otpjevao sam.

Premda naslovom sugerira kraj jedne ere, “Last Of The Breed” ne govori o tome kako ‘svijet ide kvragu’, nego je to jedan neopterećen i duhovit album, kojim ljudi burne prošlosti kao da žele poručiti da se i konfuznoj i ultrabrzoj današnjici može pronaći vlastiti mir i svijet.