Sav taj Elvisov jazz

Kad je 1977. objavljen Costellov prvi album, britka ciničnost tekstova i bijesom ispunjena melodija povezali su ga s punkom i novim valom. No, Elvis Costello pokazao je tijekom godina kako je njegov zaštitni znak, uz nezaobilazne naočale, mogućnost kameleonskog pristupa glazbi: od countryja, reggaea, Tin Pan Alley popa do mnogih drugih žanrova. I upravo kad pomislite da nema više niti jednog asa u rukavu – on izvuče jazzerski obojen album “My Flame Burns Blue“.

Odmah na početku potrebno je napomenuti kako, premda se radi o dvostrukom izdanju, oba diska međusobno nisu povezana: prvi disk snimka je Costellova nastupa uz pratnju 52-očlanog Metropole Orkestra (jedini jazz orkestar s gudačima) na haškom North Sea Jazz festivalu u ljeto 2004., dok je drugi disk zapravo bonus koji sadrži skraćenu 45-ominutnu verziju Costellove orkestralne glazbe za balet “San Ivanjske Noći” Williama Shakespearea, naslovljenog “Il Sogno” (za talijanski plesni ansambl “Aterbaletto), pod ravnateljskom palicom Michaela Tilsona Thomasa i Londonske filharmonije.

Drugi disk svakako ostavlja prostor za iduće iznenađenje koje bi se moglo manifestirati odlaskom Elvisa Costella u filmske vode – ne bi me začudilo da se angažira oko soundtracka nekih filmova, jer sposoban je glazbom stvarati slike, otprilike možete slušajući pretpostaviti što se događa tijekom koje pjesme baletne predstave.

Stoga nije primjereno tretirati ova dva diska kao set, jer to bi značilo reći da su Mercedes i Volvo identični automobili jer su parkirani u istoj garaži.

Jazz uopće nije stran Costellu – njegova supruga Diana Krall priznata je jazz pjevačica i klaviristica, a zajedno su i surađivali na njezinom albumu “The Girl In The Other Room” iz 2004. – a ni sama ideja o ‘orkestraciji rocka’ nije ništa novo, sjetite se samo Apocalyptice, Metallice, Vanesse Mae i Maksima Mrvice. No, za razliku od (izuzev “S&M” Metallice) neuspješnih, ali medijski isforsiranih uradaka prethodno navedenih izvođača, uvijek nemirni i neumorni Elvis Costello uspio je neprimjetno uključiti jazz aranžmane u svoje pjesme, baš kao i biti inspiriran stvarati stihove na jazz standarde.

Na njegovim službenim stranicama, prvi disk albuma opisan je riječima ‘rock ‘n’ jazz’ i vjerojatno bolja tvorenica nije mogla biti skovana. Ne dajte se obeshrabriti, to što je album napravljen u suradnji s orkestrom, nikako ne znači da zalazi u teritorij klasične glazbe: naći će se ovdje R&B, blues, swing iz 1950.-tih, a za divno čudo, nakon dvanaest godina, Costello je ponovno uzeo električnu gitaru u ruke. Čak ni jazz nije prisutan u onoj mjeri da bi zamarao prosječnog slušatelja koji s jazzom nema nikakve dodirne točke: Jazz-aranžmani samo su izbrusili i nadogradili Costellov prepoznatljiv izričaj.

Album otvara “Hora Decubitus” pokojnog Charlesa Mingusa, za koju se Costello potrudio dodati stihove napisane netom poslije 11. rujna, a koji usprkos suosjećanju uspijevaju zadržati savršenu racionalnost i zapravo ne postoji bolji početak jednog albuma: ukoliko se želite okušati u jazz vodama, velika je vjerojatnost da ćete za početnu skladbu odabrati baš neku Mingusovu.

Costellove pjesme gotovo su u potpunosti promijenjenih aranžmana, zahvaljujući glazbenoj genijalnosti njegovog standardnog partnera, pijaniste Stevea Nievea: “Clubland” obogaćena je primjesama sambe i valcera (koji pak varira od klasičnog do cirkuskog), a “Watching The Detectives” prearanžirana je u TV temu sredine prošlog stoljeća.

Naći će se ovdje i neke nove pjesme (“Speak Darkly, My Angel“, “Put Away Forbidden Things“), manje poznate B-strane (“Almost Ideal Eyes“), no istovremeno naći će se i obrade Billyja Strayhorna, Burta Bacharacha, Davida Bartholomea, kao i pjesme koje je Costello napisao za Von Ottera i bluesera Charlesa Browna.

Ako su, kao u ovom slučaju, pjesme savršeno odabrane, još bolje tempirane, aranžmani veličanstveni, počevši od puhačke sekcije koja vas nužno tjera na ples i podsjeća na velike orkestre prošlosti koje se sluša uz obvezno pucketanje prstima, pa do gudača čije strune prekrasno oživljavaju emocije ukoliko se radi o baladama.

Možda se ovaj album neće svidjeti tvrdostrujaškim Costellovim fanovima, ali ukoliko ste obožavatelj nekog izvođača i spremni ste pratiti njegovo istraživanje, glazbeni rast, eksperimentiranje, nećete ostati razočarani. Sve mi se čini da svatko tko se zove Elvis nužno mora biti i kralj.