Sanjiva alternativa za zaborav

I da, dobili smo novi bend s najgorim imenom u 2012. Taj epitet ide britanskoj četvorci 2:54.

Moram priznati da mi numerički nazivi bendova nisu jasni, posebno ako još između imaju dvotočku. Bilo kako bilo, ime benda nimalo ne opisuje zvuk koji nam prezentiraju jer umjesto nekog math rocka ili elektronike dobivamo slatkasto mračnu alternativu.

Prvi dojmovi nakon preslušavanja albuma nisu neki jer album istog imena zvuči kao mješavina Garbagea, Holea i mračnijih stvari The Cranberriesa. Dovoljno da ih se eventualno može zavoljeti, ali nedovoljno za išta više, budući da su svi navedeni bendovi u naponu svoje snage radili mnogo bolje nego što su 2:54 pružili na svom debi albumu.Osnovu benda čine Colette i Hannah Thurlow, pa vjerujem da su one i glavni problem u bezidejnoj viziji svog benda. Vokali su vrlo sanjivi što nikako ne odgovara zvučnim kulisama, pa se sve moralo izmiksati tako da nekako postane kompaktno. I što smo dobili? Jednu shoegazeiranu verziju alternativnog rocka kojoj nedostaje sirove energije, odnosno krvi i mesa.

Tako i pjesme koje započinju odlično i energično, poput pjesme “Scarlet“, ubrzo utonu u patetiku cijelog albuma iz koje nikako ne mogu izaći. Uz boljeg producenta, album “2:54” mogao je biti tek jednako dobar kao i debi album Dead Sare, ali Rob Ellis kao da je htio obnoviti svoju suradnju s PJ Harvey, pa je s 2:54 zapeo na pola puta za nigdje. Šteta.

Alternativni, previše čisti, a opet vrlo shoegazeirani zvuk 2:54 doveo je ovih deset skladbi na područje gdje će teško moći opstati. U jednu ruku vidi se potencijal benda, a opet njihove pretenzije da naprave s alternativnim zvukom ono što su The xx napravili s bluesom su ih dotukle.

“2:54” bi sigurno bio moćno oružje da se nije išlo na preveliko poliranje jer ovako zvuči kao pokušaj spajanja mračnog rocka sa sanjivim melodijama i radiofoničnim zvukom. 2:54, odnosno sestre Thurlow, jednostavno sada još uvijek nisu dovoljno jake autorice da uspiju u tom naumu.