Samo blijeda sjena nekada odličnog benda

Kada je producentski mag Butch Vig (Nirvana, Smashing Pumpkins, Sonic Youth, Nine Inch Nails i L7 samo su neki od bendova čije je albume producirao) odlučio osnovati vlastiti bend u koji je pozvao dvojicu dugogodišnjih kolega producenata i atraktivnu Škotlanđanku Shirley Manson, dotadašnju članicu bendova Goodbye Mr. Mackenzie i Angelfish, zasigurno nije ni slutio koliko će prašine podići svojim pojavljivanjem na sceni. Grunge je već bio pomalo na izdisaju, a brit-pop još u povojima i trenutak, kako za bend tako i za tržište gladno novih lica, nije mogao biti povoljniji.

Distorzične gitare, zarazne melodije, vješto uklapanje elektroničkih loopova te, naravno, vrhunska produkcija, rezultirali su pojavom jednog od najboljih debi albuma svih vremena i katapultirali Garbage na sam vrh alternativnih ljestvica na kojima su se smjenjivali biseri kao što su “Queer”, “I’m Only Happy When It Rains”, “Stupid Girl”, “Vow”, “Milk” i drugi. Odličan niz nastavila je “#1 Crush”, koja je završila na soundtracku filma “Romeo & Juliet”, no sa svakim sljedećim albumom je fascinacija malo splašnjavala. “Version 2.0” iznjedrio je solidne hitove “When I grow Up” i “Push It”, dok je “Beautifulgarbage” doživio totalno komercijalni neuspjeh, a bojim se da ista sudbina čeka i najnoviji album “Bleed Like Me“.

Ovoga puta izostavili su sintisajzere i eksperimetiranje sa zvukom te su se odlučili, kako su sami naglasili, vratiti svojim korijenima, no teško da će im to uspjeti jer danas je ipak 2005. i post-grunge više nije u modi. Iz sveopćeg blijedila izdvajaju se tek uvodna “Bad Boyfriend” na kojoj gostuje Dave Grohl te “Metal Heart” i “Why Don’t You Come Over“, ali magija njihovog debi albuma kao da je iščeznula.

Bend kojem su uzori nekada bili Jesus And Mary Chain, Curve, My Bloody Valentine ili pak Siouxsie And The Banshees, danas zvuči kao olinjala verzija nekakvih drugorazrednih rockera koji ne znaju kako da povrate staru slavu. Šteta, jer sam njihov potencijal uvijek smatrala puno većim.