Ružni, prljavi, zli i najbolji na svijetu

    3855

    The Rolling Stones

    Ladies & Gentlemen: The Rolling Stones

    dvd

    Datum izdanja: 18.09.2010.

    Izdavač: Eagle Vision / Movieplex / Menart

    Žanr: Blues, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Brown Sugar
    2. Bitch
    3. Gimme Shelter
    4. Dead Flowers
    5. Happy
    6. Tumbling Dice
    7. Love in Vain
    8. Sweet Virginia
    9. You Can’t Always Get What You Want
    10. All Down the Line
    11. Midnight Rambler
    12. Bye Bye Johnny
    13. Rip This Joint
    14. Jumping Jack Flash
    15. Street Fighting Man

    Snimljen na teksaškom dijelu američke turneje 1972., kada se promovirao album “Exile On A Main Street” film “Ladies and Gentlemen, The Rolling Stones” svoje objavljivanje je doživio 1974., a nakon prikazivanja u kinima dugo je bio nedostupan.

    Paralelno s objavljivanjem remasteriranog izdanja albuma “Exile On A Main Street” otvorila se mogućnost da se po prvi puta film nađe na DVD-u, Blue Rayu i srodnim formatima, kao i da se film ponovo prikaže u kinima.

    Filmu je pridodan friški intervju s Mick Jaggerom koji, budimo realni, ne donosi nikakve lude informacije. Štoviše, odnos Jaggera prema “Exileu” dugo je vremena bio podcjenjivački, tako da bi bilo bolje da se razgovor obavio s Keith Richardsom. “Exile” je ionako više Richardsovo čedo.

    Nakon gledanja filma, može se ustvrditi sljedeće: američka turneja s “Exileom” je bila uspješna zato što su Stonesi uspjeli objediniti nespojivo: korijenski blues, funk, country, soul i antikni rock’n’roll svirali su poput opsjednutih lutajućih svirača američkog Juga. S druge strane, njihov scenski izgled je anticipirao buduće trendove u sedamdesetima. Elegancija, androginost i nakinđurenost Micka Jaggera bila je u korespodenciji sa sve popularnijim glam-rockom, a zapuštenost i zgaženost Keith Richardsa je sugerirala pojavljivanje punka.

    Slično ravnovjesje možemo primijetiti u zvuku Stonesa: elegantne, uglađene dionice tadašnjeg solo-gitarista Micka Taylora izvrsno su nadopunjavale poput nervozne kosilice štektajuće riffove Keitha Richardsa (i obrnuto).

    Muziku podržava

    Ritam-sekcija Billa Wymana i Charliea Wattsa bila je minimalistička, no kreirala je moćne i mukle i zlokobne podloge koje su bile izvrsna baza, bilo za Richardsov svirački nihilizam, bilo za Jaggerovu ili Taylorovu melodioznost.

    Vizualni dio filma je prilično manjkav: konkretno, kadrovima dominira Jaggerova krupna glava te njegove hlače koje su 8 brojeva premale, pa će gledatelj teško izbjeći primijetiti Mickovo međunožje (drugo pitanje: Nosi li Jagger a) gaće, b) tange ili c) ništa ispod hlača?) Gledatelj će primijetiti da se publika snimala malo ili nikako, te da je osvjetljenje vrlo slabo, no tako je to kada je u tom trenutku u bendu bio minimalno jedan ovisnik o heroinu (uz Richardsa, spekulira se da je i Mick Taylor imao problema s drogom u to doba, a ni Jagger ne izgleda kao da je živio na makrobiotičkoj dijeti).

    Set-lista je načinjena da pokrije zlatni period Stonesa: s izuzetkom “Bye, Bye Johnny“, materijal datira s albuma “Beggar’s Banquet” (uz singl “Jumpin’ Jack Flash“), “Let It Bleed”, “Sticky Fingers” i naravno, “Exilea“. “Wild Horses” nije svirana, no film je složen od snimaka koji prikazuju Stonese kao živčane fakine koji su dodatno frustrirani jer nemaju koga razbiti. U takvom svjetlu jedina balada koja bi mogla primirisati ovakvom konceptu je “No Expectations”.

    Stonesi ne djeluju kao korporativni zabavljači, niti kao populistička zanimacija, nego kao oličenje kontrakulture koje zanima samo svirka i ništa drugo, što najbolje opisuje snimka pjesme “Happy“: pjeva je Keith, a Jagger za to vrijeme publici pokazuje dupe. Uz “Happy”, najbolji trenuci filma su izvedbe “Midnight Rambler“, “Jumpin’ Jack Flash” te “Sweet Virginia” (jedina akustična stvar) koje svojom energijom i bezobrazlukom nadmašuju studijske sninke.

    Uz pomoć limenopuhačke sekcije Jima Pricea i Bobbya Keysa te klavijaturista Nickya Hopkinsa, Stonesi su podsjetili zašto su tada s punim pravom bili proglašavani najboljim rock’n’roll bendom na svijetu (fanovi grupa The Who i Led Zeppelin bi se mogli na ovo naljutiti). Jagger je pun energije, no za razliku od kasnijih dana, ovdje nema potrebu išta dokazivati. Svakako, Jagger animira publiku, ali to čini na način kao da ga nije briga. Uostalom, htjela publika to ili ne, on će svoj bijes iskaliti.

    Iako je teško reći nešto protiv Martina Scorsesea i filma “Shine A Light“, velike su šanse da film “Ladies and Gentlemen, The Rolling Stones” bude proglašen najboljim filmom o Stonesima, jer ih prikazuje u zenitu svojih sviračkih, izvođačkih i autorskih mogućnosti. Ovakve ih se treba pamtiti.

    Muziku podržava