The Rolling Stones „Hackney Diamonds“: bez revolucije, no fenomenalan

Reći da su The Rolling Stones fenomen je na ovoj točki izmišljanje tople vode. Na kraju krajeva, sviraju već više od 60 godina. Uspjeli su se vratiti i nakon smrti Briana Jonesa te Iana Stewarta, džentlmenski promijeniti postavu kad god bude trebalo, vrtjeti se u blues rock okvirima i dalje biti relevantni više od pola stoljeća. Takva stvar je unikum, i iskreno, ne mogu se sjetiti nekog benda, koji je toliko dugo bio toliko konzistentan.

Dobar dio javne sfere često bezumno stavlja starost Stonesa na prvo mjesto. Prvo, i najbitnije, ispada, je što su oni toliko stari, a još uvijek mogu – njihov materijal često se svodi na činjenicu da još uvijek mogu snimiti materijal, umjesto toga što se nalazi i što nam mogu ponuditi.

Novi album, „Hackney Diamonds“, upravo je najavio koliko The Rolling Stones još uvijek mogu napraviti, unatoč trećoj životnoj dobi. I za afirmaciju toga ne trebaju nikakve basnoslovne metafore. Samo uvodni taktovi prve pjesme na albumu „Angry“ su dovoljno. Gitare koje zvuče kao mlazni avioni, prostrani bubnjevi i taj šarmantan, erotičan urlik Jaggera „Don’t get angry with meee“ i više je nego dovoljno za započeti album.

Ta navala energijom, Hanibalov pohod preko zvučnih valova prošarana je po cijelom albumu. „Bite My Head Off“, na kojoj svoj solo na basu ima i Paul McCartney je jedna od onih pjesama za koje je jednostavno moguće samo reći „u, jebote“. Ovakva energija (pa ovdje uzmite u obzir da su članovi tih bendova mlađi barem 30 godina) se može komotno i, riječima Kolinde Grabar-Kitarović, bespridržajno usporediti s Hivesima ili u nekim slučajevima s Wolfmotherom.

60 godina sviranja u istim štimovima (gitaristi će razumjeti koliko naporno zna zvučati Open G nakon samo 45 minuta) ne znači bendu na albumu ništa. I usprkos činjenici kako je bend na gitarama u tom kontekstu odsvirao sve što je bilo moguće, i dalje mogu iz ničeg izvući prekrasne riffove. Samo uvod na „Get Close“, ili solo na „Bite My Head Off“ reći će dovoljno.

Također, u nekoj mini-tehnološkoj revoluciji Stonesa, ovo je vjerojatno prvi album u diskografiji gdje komotno eksperimentiraju s efektima na gitari. Phaser (za negitariste onaj wau-wau-uwau efekt koji se čuje na „Scattered“ ili „Beast of Burden“) je tako komotno prošaran kroz cijelu prvu polovicu albuma.

Neke od pjesama, poput „Mess It Up“ jednostavno ne zvuče kao da ih je radio bend koji je 1960-ih bio važan dio kulturne revolucije. Vokale većim dijelom donosi uvijek energični Jagger; samo na „Tell Me Straight“ mikrofon preuzima Keith Richards.

Međutim, na albumu ne leži sve u izvijanju ukorijenjenom u blues rock. Na jednom dijelu albuma prekrasno se izlijevaju balade, prosute raskošnim vokalnim i gudačkim aranžmanima. Pjesme poput „Depending On You“ jednostavno zvuče prekrasno i prostrano. Kao završetak nekog kultnog tinejdžerskog filma iz ranih 2000-ih, nakon što glavni lik krene na nekakav prestižan fakultet poslije napuštanja srednjoškolske ljubavi i bjesomučnog slušanja Blink-182. Isti ton nastavlja i „Driving Me Too Hard“, koja podsjeća na logički nastavak „Don’t Stop“, samo s još krasnijim refrenom. U sklopu toga je potrebno i spomenuti i „Sweet Sounds of Heaven“, 7-minutnu Chicago blues kompoziciju s Lady Gagom i Steviejem Wonderom, koja zvuči kao produkt ležerne improvizacije, bez nekakve pretjerane uštogljenosti.

Ta polarnost pjesama; od ljubavnih balada („Depending On You“), izvornog bluesa („Dreamy Skies“) i stadionskog ludovanja („Angry“, „Bite My Head Off“) je nešto što ovaj album čini jednostavno fantastičnim. Kao da je bend sjeo jedne večeri uz gramofon, slušao presjek svoje karijere, nasmiješio se kad je čuo ono najbolje i odlučio dodati to na album. „Hackney Diamonds“ nije samo album koji vuče starije fanove za rukav i moli ih da slušaju bend i poslije, ne znam „Exile on Main Street“. To je album koji je itekako potentan pridobiti novu publiku bendu.

The Rolling Stones „Hackney Diamonds“ možda neće biti album koji će stvoriti novi žanr, neće biti kulturno značajan i neće ga dodavati u knjižnice američkog Kongresa. Ali maknemo li tu obligatorno revolucionarnu predispoziciju, album je od početka do kraja fenomenalan. U „Hackney Diamonds“ bend nije kliše, već inspiracija samome sebi. Pjesme unutar njega ne kopiraju prije izdani materijal, već se džentlmenski oslanjaju na njega. Ugodno iznenađenje, topli zagrljaj i ujedno i bezobrazni šamar energije – sve to komotno leži u ovoj krasotici od albuma.