Previše toga znamo da bi nam bilo dobro

Jako je malo nepoznanica na novom albumu Marka Tolje, na kojem je uz pomoć Jazz orkestra HRT obradio neke poznatije pjesme iz hrvatske pop i rock muzike. Tim su pjesmama Tolja i drugovi dali nove košuljice te ih prebacili u drugi žanr, onaj swingerski.

Znamo da Tolja zna pjevati swing, a bome znamo da gospoda iz Jazz orkestra znaju svirati. Također znamo da Zvjezdan Ružić, Joe Kaplowitz, Andreas Marinello i Miron Hauser znaju aranžirati, tako da je skroz dovoljno da se ovaj album čuje jednom, a nećete se ljutiti ako ga čujete još koji put – slučajno. Nema iznenađenja i to je više loša vijest nego dobra.

Ovaj album je dobra stilska pokazna vježba i za jedne i za druge, na nivou jedne dobre probe koju su snimili i sad je pokazuju svojim frendovima i fanovima.

Efekt sugestivnosti varira od solidnog do bezveznog, pri čemu su najbolje prošle “Ja volim samo sebe”, “Bitanga i princeza” i “Nocturno”, a najgore”Teške boje” te “Blago onom tko te ima”, koja i inače kvalitativno odskače od ostatka albuma. Ta pjesma je bila veliki hit, ali nije za ovakav kontekst, uvjerljiva je poput razglednice nekog razvratnika koji se s Kariba s tri ljubavnice pod rukom javlja svojoj ucviljenoj ženi kojoj tvrdi da je samo na poslovnom putovanju i usput izgara na radu samo da njoj bude bolje.

“Ja volim samo sebe” je zadržala punkerski bezobrazluk i uspješno ga prebacila u swing – pri čemu Tolja zvuči uvjerljivo kad kaže “Ja ne gutam pilule da bi mi bilo bolje, ja ne trebam žene da me zadovolje”. Tolja je pjesmi dao suptilnu samouvjerenost kakvu pjevači swinga ili imaju ili nemaju – Tolja je ima.

Slično je prošla i “Bitanga i princeza“: legendarna Bregina priča o tome kako je sit i princeza i prevarenih žena, pa i dame s kojom se friško smuvao, dobro funkcionira kao stara priča o švaleraju iz vremena dok je politička korektnost bila sintagma koju su koristili samo ljudi koji su imali preko 4 čaše viskija u krvi. Ugodno iznenađenje je i “Nocturno” koja je svojim delikatno i precizno raspisanim puhačkim aranžmanom dobro uhvatila atmosferu neprospavanih noći, praznih kreveta i noćnih ćukova na ranom doručku.

“Teške boje” ipak ne uspijevaju stići nikamo, osobno, pjesma je prilično iritantno otpjevana, da skratim – pjesma nije za ovaj žanr unatoč tome što su se i Marko i jazzeri potrudili poput malih mrava. “Moja voda” ima interesantne instrumentalne pasaže, no na kraju ostavlja dojam kao da nedostaje uvjerljivost (možda je Markov vokal premalo uklet, tko će ga znati). Zato je “Sanjaj me” od Fosila mnogo zahvalnija za obrađivanje, no opet imam neki čudan osjećaj o nedovršenoj verziji. Naslovna pjesma je s razlogom naslovna – malo seksualnih aluzija, malo dobrih vokala, primjeren aranžman i eto ga – upalilo je!

Uglavnom, album je zabavan, želim mu dobru prođu, no previše hitova koji ipak nisu za ovakav tretman daju u konačnici ne pretjerano visoku ocjenu.