Previše kalkulacije a premalo inovacije

Iako nemam ništa protiv uspjeha preko noći, uvijek su mi bili draži oni koji su ga postepeno gradili. Iako je ta pojava prisutna u cijelom svijetu, a u našim krajevima posebno dolazi do izražaja ne samo u glazbi, nego u svim segmentima života.

Znate ono, netko u nogometu zabije jedan gol i odmah je predmet obožavanja, drugi dan ga promaši i ljudi ga odmah po defaultu iskritiziraju do krajnjih granica i zaborave. Živimo u vremenu gdje je sve nekako ubrzano, pa imamo ‘instant’ glazbu, sport, filmove, emisije, hranu, razne proizvode itd.. Brzo se postane poznat a još brže se padne u zaborav.

Za stvaranje elektronske glazbe nisu dovoljni samo dobra oprema, visoko pozicionirani rođak u glazbenoj industriji i uski krug prijatelja koji će nas tapšati po ramenu što god da napravili. Danas je tehnologija toliko napredovala da je dovoljno da si nabavite jedan od mnogobrojnih programčića, malo poigrate i stvorite jedno malo djelce koje će zvučati solidno na prvo slušanje.

Uvijek su me posebno intrigirali oni koji su se elektronskom glazbom počeli baviti prije dvadesetak godina a danas su još aktivni. Takvi su zapravo i stvorili tu scenu a paradoksalno je da su danas mnogi od njih nepoznati širim masama. Tu u priču upada Coldcut. Taj dvojac čine Matt Black i Jonathon More i nastao je 1988. godine u Velikoj Britaniji.

Prije svega bih ih opisao kao spoj inovativnosti, kvalitete i zabave. Napravili su mnogo za svjetsku elektronsku scenu, a među ostalim 1990. godine pokrenuli su electro/hip-hop/dance/trip-hop label pod nazivom Ninja Tune koji je više orijentiran na underground scenu nego na mainstream.

Tako su pružili šansu mnogima talentiranim izvođačima da se dokažu i odigrali jednu od ključnih uloga za stvaranje trip-hop pokreta. Ninja Tune ima vrlo pametnu politiku i do danas su izdali mnogo izvrsnog materijala.

Nakon skoro desetogodišnjeg posta Coldcut izdaju album “Sound Mirrors” koji ima 12 pjesama i šarolikog je žanra koji se gotovo mijenja iz pjesme u pjesmu. Imamo presjek vrlo dobarog dancea u maniri Deep Disha, žestokog hip-hopa poput Beastie Boysa, ambijetalnosti kao što rade Boards Of Canada, izvrsnih r&b, folk i soul vokala, itd..

Uglavnom vrlo šaroliko, pa se na trenutke čini da neki dijelovi albuma nemaju veze jedan
s drugim. Iako se stvarno ne moraju više nikom dokazivati imam osjećaj da lagano
iznervirani današnjom scenom su ipak željeli pokazati kako to rade pravi znalci. Pokazuju vrlo širok spektar svojih mogućnosti, ali nekako ostajemo zakinuti za one najslađe dijelove njihove kreativnosti, a to su naravno inovacije.

Produkcija je naravno i prema očekivanjima gotovo savršena. Treba spomenuti i vrlo zanimljive goste od kojih bih izdvojio: Jona Spencera, Roots Manuvu, Saula Williamsa i Roberta Owensa.

Pošto imaju mnogo islustva znaju kako napraviti dobar album, i moglo bi se reći da je možda bilo ‘previše kalkulacije a premalo inovacije’. Ukoliko na vam trenutak dosadi ovo ‘instant’ vrijeme jedna od točaka u kojoj možete predahnuti a ne otići tako daleko zove se “Sound Mirrors”.