Precijenjena raskalašenost

Novi album The Libertinesa istoimenog naziva u rekordnom se roku popeo do vrha britanske top ljestvice, a njihovi ekscesi dospijevaju na naslovne strane tabloida gdje im konkurenciju eventualno rade samo pikanterije iz života bračnog para Beckham.

Osovina benda Barat/Doherty u sukobu je još od 2003. kada je za vrijeme turneje po Europi Pete Doherty napustio bend i osnovao novi pod nazivom Babyshambles, a zatim je, dok je ostatak ekipe bio na turneji po Japanu, provalio u Baratov stan i ukrao mu harmoniku, gitaru i laptop, zbog čega je odgulio nekoliko tjedana u zatvoru.

Negdje istovremeno priznao je da je ovisan o heroinu i cracku i umjesto na probama sve više je vremena provodio po ustanovama za liječenje, iz kojih je onda još brže bježao. Uoči početka ovogodišnje turneje čak je i izbačen iz benda, a novi nastavak ove ljigave rock-trakavice očekuje se uskoro.

Što se samog albuma tiče, važno je da znate sljedeće: producent je (opet) bio Mick Jones, ima 14 pjesama, traje 42 minute i mogao bi se opisati kao ‘romantični rock’n’roll’ (“Up The Bracket” je bio siroviji). Oba vokala se prepliću, svi jako falšaju, a nonšalancija nije iznimka, već pravilo.

“Can’t Stand Me Now” je prvi singl, a osim nje ima tu još i punk-ironije (“Arbeit Macht Frei“) i ’60-s melodije (“Don’t Be Shy“) i potencijalnih hitova (“The Man Who Would Be King“, “The Ha Ha Wall“), ali nema ničeg čemu bi se morali diviti, pogotovo ne u muzičkom smislu.

Čak i ako zanemarimo činjenicu da su The Libertines beskrajno iritantni i da se na njihovu autodestruktivnu furku pale samo oni mlađi od 18 (ili oni koji još nisu izašli iz te faze), ostaje činjenica da njihova muzika, osim što je šaljiva i zabavna, definitivno ne ide ukorak sa njihovim (lošim) isfuranim imidžem.

Kratko i jasno, The Libertinesi su precijenjeni i dosadilo mi je već čitati kritike prema kojima su oni ‘nešto najbolje što se Engleskoj dogodilo nakon The Beatlesa, Pistolsa, The Clasha, The Smithsa i braće Gallagher’.

Slavu The Beatlesa nikada neće dostići, Pistolsi su bili in prije 25 godina, ljevičarsku subverzivnost The Clasha ionako nikada neće razumijeti, a o genijalnosti Smithsa mogu samo sanjati. I svaka daljnja usporedba Libertinesa sa ovim bendovima je smiješna i suvišna.