Prasak i nije baš tako velik, ali se dobro osjeti

Ako je netko živa legenda, onda su to oni. Kraljevi rock’n’rolla. I dok neki gledajući i slušajući Tinu Turner zamišljaju kako bi bilo da njihova baka pjeva, zamislite kako bi tek bilo da vam je netko od ove škvadre deda?! Oni su i dalje tu, i nakon više od 60 godina života i 40 godina stvaralaštva i života na rock’n’roll sceni.

Tandem Mick Jagger i Keith Richards započeli su kreitrati album prošlu jesen, a kasnije su im se u studiju pridružili Charlie Watts i Ron Wood i tako je 5. rujna izašao “A Bigger Bang” – prvi studijski album nakon “Bridges To Babylon” iz 1997.

16 novih pjesama ima širok raspon od bluesa, laganica, tečnog i tipičnog The Rolling Stones rocka, do nešto žešćeg. Njihov sound prisutan je u svakoj pjesmi i nema šanse da ih već na prvom akordu ne prepoznate ili zamijenite s nekim, naprotiv, možete samo komentirati: da, to je taj rif…

Ovaj album nije donio ništa novo što se na brojnim prethodnim TRS albumima tijekom više od 4 desetljeća nije čulo, i nemoguće je zabraniti mozgu da ih ne uspoređuje, ili asocijacijama da nam ne padaju na pamet preslušavajući ga. I da budem malo zločesta, tih 16 pjesama moglo se svesti na standardnih 10-11, jer neke zbilja kao da su ispod njihovog (vrlo visokog) nivoa.

Prvi singl je melodiozna i sladunjava “Streets Of Love“, koju je dovoljno čuti jednom, a onda pjevušiti zarazan refren cijeli dan (…a-a-a-a…). Album otvara “Rough Justice“, sirovi rock, u kojoj osim Mickovog snažnog glasa dominira žestoki Charlie, (nema većeg coolera!) zaista mu se samo možete diviti, osjeća se snaga i vitalnost, čovjek kao da se ponovno rodio, nakon teške borbe sa rakom grla.

A ni ostalima nije baš bilo bajno i krasno, Ron Wooda je gadno pogodila vijest o samoubojstvu bivše žene, Mick se bučno svađao i javno raskinuo sa Jerry Hall kojoj je možda posvećena treća po redu “It Won’t Take Long” (to forget you), ili pak “Oh, No Not You Again” (messing up my life), a na Keitha je dovoljno bacit’ samo jedan pogled i vidjet kroz kaj je sve taj prošao u životu, te mu se divit’ kaj je uopće još živ!

Na albumu je “Lough, I Nearly Died” meni definitivno apsolutni favorit i najbolja pjesma, s bilo kojeg aspekta gledajući-savršena pjesma. Naročito vokalno. Mick je to putovanje otpjevao vrlo, vrlo emotivno i karizmatično, a posebno su upečatljiva gotovo a capella 2 rutmična stiha, kojima pjesma i završava. “Rain Fall Down” posjeduje magičnu privlačnu snagu funky ritma poput onog u “Miss You” ili “Harlem Shuffle”.

U dvije pjesme je (na žalost) Keith preuzeo ulogu glavnog vokala: “This Place Is Empty” i posljednjoj “Infamy“, tipične pjesme u kojima on pjeva, a do dana današnjeg ni jedna nije nadmašila top topova “Little T&A” ili barem naginjala na taj smjer, ovo su beskrajne stvari, dosadne i tra la la…

Na albumu se nalazi i jedna anti-Bush pjesma “Sweet Neo Con” u kojem su jasno izrazili svoje mišljenje o svojem predsjedniku (..you’re a crock of shit..). “Look What The Cat Dragged In” nam je dovukla neizbježnu asocijaciju na “Undercover Of The Night”, a “Back Of My Hand” (pre)dugački blues koji bi mogao takav trajati do jutra, ajmo dečki.

Što više reći o ovom albumu legendarnih velikana? Dopast će se i najstarijim fanovima, i onim mlađima, a definitivno će privući i nove mase obožavatelja. Vidi se da su se smirili, no da u njima još ima puno snage, da su ostali dosljedni samima sebi, da bez pol frke mogu konkurirati današnjoj rock’n’roll sceni (kojoj?) i da rock’n’roll nikad ne umire.