Povratak u preriju

Unatoč osobnim tragedijama, Neil Young je ove jeseni svojoj bogatoj diskografiji dodao još jedan album. Snimljen u prijestolnici countrya, Nashvilleu – “Prairie Wind” stilski je vrlo blizak legendarnom “Harvestu” iz 1972. godine, i mislim da će ga, upravo zahvaljujući toj činjenici, vrlo brzo zavoljeti svi ljubitelji country-rocka.

Nakon ne tako uspješnog “Greendale”, “Prairie Wind” u potpunosti opravdava popularnost kanadskog rock-djedice. Youngova životna iskustva, posebice ono o prolaznosti vremena, na ovom albumu prožimlju svaku pjesmu.

Gubitak oca i operacija aneurizme na mozgu tik pred snimanje ovog albuma zasigurno su u njemu potaknule mnoga pitanja kojima se na “Prairie Windu” bavi.

Uvodna balada “Painter“, govoreći o tome kako malo ostaje od ljudi i sjećanja na njih što se vrijeme dalje odmiče, u sebi sadrži artmosferu koja prati čitav album. Kao jedna od nezaobilaznih uspomena koju je Young podijelio sa nama kroz ovaj album je i sjećanje na kobni 9/11, u pjesmi nazvanoj “No Wonder“. Zajedno s “He Was The King” (posvećena Elvisu), spada u red nešto manje zanimljivih uradaka, no one ipak uspješno prate niz melankolično-jesenskih skladbi koje (opet) moram usporediti s “Harvest” i “Harvest Moon”.

Povratak u davne dane djetinjstva kroz “Far From Home” te osvrt na vrijeme provedeno sa ocem na “Prairie Windu” pjesme su koje, koliko god na prvi pogled zvučale stereotipno, nikoga neće ostaviti ravnodušnim, dok se “This Old Guitar” i “Here For You” uvelike oslanjaju na tradiciju pravog country-rocka (sa naglaskom na countryu).

Osim audio dijela, ovo izdanje sadrži i DVD sa snimkom procesa snimanja albuma, gdje, osim Neila, vidimo i tko je sve s njim što svirao na pojedinoj pjesmi (budući da booklet nema potpunu podjelu). Video visoke kvalitete i widescreen formata još je jedan način kako da, uz sam audio CD, zavirite u dijelić Youngove osobnosti kojom album odiše.

Meki vokal i prateći gospel zbor u kombinaciji s dirljivom slide-gitarom daju određenu dozu sjete albumu, i kad se tome pribroje tekstovi od kojih se svaki referira na neko određeno razdoblje ili osobu iz njegova života, ne mogu se ne upitati je li to Youngov način da se, shvativši kako je život kratak i nepredvidljiv, oprosti od svega i svih koje pozna…

Nadam se da sam u krivu, i da će nam, kad se već vratio na svoj prvotni stil (koji mu i najbolje leži), Neil Young prirediti još koji ovakav album.