Povratak onome što najbolje znaju. Je li prekasno!?

Godine prolaze, a članovi britanskog benda Keane i dalje izgledaju kao izgubljeni dječaci u svijetu glazbe. Nakon vrlo dobro prihvaćenog debija, dečki su prošarali svime i svačime da bi se s četvrtim albumom vratili na staro.

“Hopes and Fears” bio je pravo osvježenje u svijetu pop glazbe, pa su dečki zasluženo pobrali salve hvalospjeva. Već drugim podosta tmurnim albumom “Under the Iron Sea” krenuli su čudnim putevima istraživanja vlastitih granica, a dno su doživjeli slabašnim synth pop albumom “Perfect Symmetry“, začinjeno s EP-om “Night Train EP” koji je izdan godinu-dvije poslije.Tada su se mnogi zapitali što se događa sa simpatičnim bendom koji je lakoćom prodavao milijune albuma, a sada pomalo iritira svojim nastupom. Čak su i singlice bile sve više i više udaljene od vrha britanskog charta što je značilo da je bendu zazvonilo jako zvono za uzbunu. Pitanje je samo jesu li to prekasno shvatili.

Slušajući “Strangeland” stječe se dojam da je ovo trebao biti album nasljednik “Hopes and Fears” i tada bi Keane u najmanju ruku došao jako blizu Coldplayu. Sada pomalo smiješno zvuči povratak na staro jer se vidi da bend pokušava spasiti što se još spasiti da.

U osnovi, “Strangeland” gotovo jest kopija “Hopes and Fears” s dodatkom gitare i raskošnijih aranžmana, a s manjkom jakih i upečatljivih pjesama koje bi kao singlovi ponovno mogle povući cijelo izdanje na viši nivo. Nosi ga pozitivna energija zbog čega će ga stari fanovi benda sigurno moći s lakoćom zavoljeti, a baš je to bila i jedna od glavnih mana prošlih albuma gdje su pokušali što kompleksnije dočarati glazbene kulise.

Jednostavnost i melodičnost ovih 12 skladbi dokazuju da su Keane prebrodili sve svoje probleme i okrenuli novi list u karijeri koji se igrom slučaja taman vremeplovom vratio šest-sedam godina unatrag. S istraživanjima se nisu dokazali i jedino rješenje bilo je pojednostaviti situaciju i raditi ono što najbolje znaju, emotivne piano pop balade i mid-tempo pjesme.

Vrijeme utrošeno na repanje i synthove mogli su iskoristiti na mnogo bolje načine što dokazuju pjesme poput “Silenced by the Night” ili “Disconnected“, a reminiscenciju na ’80-e. ostavili su za tek nekoliko momenata poput “Neon River” koja zvuči kao blijedi The Killers s nekog od njihovih posljednjih albuma.

Zaključak: ako ste voljeli “Hopes and Fears“, tada ćete voljeti i “Strangeland” jer se njime bend vratio svojoj osnovi, iako pjesme nemaju tu jačinu kao na prvijencu, već pomalo zvuče kao potrošena roba napumpana do stadionskih proporcija. Ako vas je potpuno briga za Keane, a volite neke trivijalne podatke, znajte da od ovog albuma Keane više nisu trojac, već četverac, te je Tom primio gitaru u ruke.