Post-disforijski ljubavno-seksualni punk Laure-Jane Grace

Nakon što je na nihilističkom i vulgarnom albumu “Transgender Dysphoria Blues” Laura-Jane Grace katarzički olakšala dušu i obogatila punk-rock žanr, pitanje je bilo što će uslijediti nakon nečeg tako upečatljivog – nastavak ili nešto novo.

Odgovor je oboje. “Shape Shift With Me” zvuči poznato i nepoznato odjednom, ali nikako seizmički kao prethodnik.Muzički je to uz izuzetak “Pro Vision L3” nježnije, što ne znači da je nježno, a lirički curkastije (iz očitih razloga), što ne znači da je za curice. Već spomenuta uvodna stvar “Pro Vision L3” navodi na pogrešni smjer i zvuči kao zaostatak s “Transgender Dysphoria Blues”. Ta puzla koju ne možete ugurati u šablonu izdvaja se i zbog socio-političke naravi (naziv pjesme je ljudski skener koji se najčešće koristi na aerodromima), ali isto tako može biti i dvosmislena, odnosno osobna. Laura, koja je prije par mjeseci spalila vlastiti rodni list na koncertu sada je manje politički nastrojena nego prijašnjih godina, ali i dalje sposobna složiti višeslojni tekst u kojem prikriveno govori o svijetu i sebi odjednom. Drugi primjer za ovo je “Suicide Bomber“.

Sad kad smo prošli možebitnu politiku i terorizam preostaju nam ljubav i seks, ali uglavnom ovo prvo. Dok su njene ljubavne pjesme specifične, spajanje lijepog i osjećajnog sa seksualnim i eksplicitnim nešto je što Laura može, zna i čini, i što mi je zanimljivije. Dio pušta na procjenu i volju slušatelja, dok negdje ne da mjesta mašti. Naočitiji primjeri mogu se izvući iz dvije najbolje pjesme albuma – “Rebecca” i “Norse Truth“.

Uzmimo stih “I just want to grab you by the skull” koji navodi na nasilje, erotiku ili oboje, dok mu kontra-stih kaže “Rebecca, kiss me” navodeći na ljubav i strast, a sve skupa završava s “But let’s not fall in love” gdje opet može i ne mora biti ljubavi.

Nešto manje profinjen primjer – stih “I can come when you want me to come” u kontekstu sa stihom koji mu prethodi (“I can be gone when you want me to be gone”) može se shvatiti kao logičan nastavak, ali kad se još jednom naglašeno i sa povišenim tonom ponovi, može se shvatiti i seksualno. Vrlo dvosmisleno zvuči i ovo: “You’re gigantic to me, become wet in my mouth again” – tu interpretacija ovisi samo o vam i o tome koliko imate nastran mozak. Nema točnog ili pogrešnog odgovora.

“Rebecca” je također instant izbor za koncerte i ime koje će se izderavati iz dubine pluća u publici diljem svijeta. Odlično pogođeni pozadinski vokal (Inge Johansson?) puca od energije i kontempletira Lauru sve dok ona odlučnim i senzualnim glasom snažno izgovara “Rebacca, kiss me”. Koliko god zabavna i povijesna Sheena bila, meni je Rebecca novo punk ime.

“Norse Truth“, zapravo ljubavna stvar, započinje sljedećim riječima: “Tits out for the boys… Hard cocks… Hard cunts… Line ’em up” i tu je Laura nešto vulgarnija i eksplicitnija, pogotovo u nastavku gdje se susreću romantika i eksplicitizam – “Last cock you suck to the last cunt you fuck… I’m forever your girl, please, please, say that you love me?”

Ta je stvar izvedena više kao nabrijana recitacija (sa suvišnim refrenom) kao što bi to izveo manje ljuti Zack de la Rocha. Kad bi tim tonom Laura pričala o popustima u trgovini namještajem ili o učinkovitosti paste za zube, tada bi to bio dobar marketing.

U intervjuu s nama, Grace je izrazila želju za plesnim albumom – to je donekle ostvarila s country-koketirajućom i zaraznom “Haunting, Haunted, Haunts” i jednostavno zabavnom i fino snimljenom “Crash” gdje instrumenti nisu zatomljeni. Separirao bih još i dugu, ali eksplozivnu “Dead Rats” s hrskavom gitarom koja pršti sve četiri minute. Ostatak albuma dobiva prolaznu ocjenu, ali ostavlja mali dojam prosječnosti.

Najveća boljka ovog izdanja je veliki broj ponavljanja stihova i refrena u skoro svim pjesmama. Negdje to prolazi, negdje naglašavanje daje drukčiju sliku, ali na trenutke to ispada dosadno i naporno.

Snaga i agresija omotani u pop-punk sa sirovim preljevom sonički je opis koji već neko vrijeme pristaje Against Me!, što vrijedi i u ovom slučaju.

“Shape Shift With Me” je vjerojatno najkolektivniji Against Me! album. Laura zvuči nekonzistentno (to je kompliment) sretno i na mjestu u glavi, a istovremeno energično i zaljubljeno iako je ovdje tematika uglavnom nesretna ljubav. Tu i tamo vokal joj zaruži. Tro-instrumentni punk i power-pop Atoma za bubnjevima, Jamesa za gitarom i Ingea za basom daju dojam kompletnosti i sređenosti, za što je “Transgender Dysphoria Blues” znao biti zakinut.

Ljubavne pjesme, kojih u muzičkom svijetu ima više nego zasranih javnih WC-a, nerijetko su dosadne kao proljev, a često su naporne i ljigave kao HDZ i SDP. LJG i AM! počastili su nas nešto drukčijim ljubavnim pjesmama, onima od kojih ne moramo na WC i od kojih smo i dalje ljuti u duhu punka.

Završna riječ u Laurinom stilu – album raste u vama, a uši se vlaže, svakim slušanjem sve više.