Pop-art u svojem punom sjaju

Jednostavno rečeno – kulturološki fenomen. New Order, kao ni Factory Records, ne treba posebno predstavljati – iako njihov zajednički katalog ostaje posebnim poglavljem u povijesti popularne kulture. U prilog tome ide ponovni angažman Factoryevog načina katalogiziranja – formalnost kojom je, kao i u slučaju nedavno remasterirane zbirke albuma Joy Division, ovdje zastupljenim naslovima konačno vraćeno ono izvorno vizualno dostojanstvo koje je godinama trpilo zbog bezlične administracije.

Ova impresivna remasterirana zbirka ključnih studijskih uradaka grupe potvrđuje njezin golem doprinos pop-glazbi i kad ne bismo bili tako sjebano društvo – “Movement”, “Power, Corruption & Lies”, “Low-Life”, “Brotherhood” i “Technique”, bili bi dio obavezne školske lektire predviđeno za slobodne, daljnje analize.

Jer to nisu samo analize s glazbenog aspekta – kroz njihovu antologijsku ostavštinu nazire se izvjestan socio-politički karakter, iako se to u pogledu izvedbe ili stihova, pogotovo u pogledu letargičnog načina pjevanja od strane Bernarda Sumnera, ne očituje na prvu loptu.

U cijeloj simbolici New Order, bilo da se radi o umjetničkom izrazu, ravnodušnom promatranju ili pokušaju provokacije, počevši od samog odabira naziva za bend i sveprisutne, čuvene vizualne estetizacije njihovog imidža od strane Petera Savillea, postoje referentni osvrti na društvo; semiotički pristup kroz udarnički, kontroverzni flert s nacističkom ikonografijom koji je začet još u njihovom stadiju kultnih Joy Division i minimalistička vizualna razrada nude svoj kulturološki presjek – od novog vala s posthumnim curtisovskim prvijencem do kreativnog zenita jednim od najboljih plesnih albuma svih vremena, “Technique”.

Dok su produkcijski kroz ovdje iznesenih pet albuma New Order bitno napredovali u odnosu na nastupnu stigmatizaciju od strane producentskog maga Martina Hannetta, njihove pjesme zadržavaju esencijalni zvuk karakterističan za Joy Division.

Publicist Richard Luck u svojoj džepnoj knjižici “The Madchester Scene” (2001.) razmotrio je mogućnost transformacije Joy Division u New Order s Ianom Curtisom kao frontmenom, da je kojim slučajem preživio svoje razdoblje teške depresije uvjetovane nesretnom bolešću.

Jer prema Luckovom izlaganju, upravo Ianu ostatak benda jednim dijelom ima zahvaliti na informacijama u pogledu otvaranja nekih novih horizonta – ponajprije eksperimentiranja s elektronikom kojom su već Joy Division bitno oplemenili svoju nekolicinu vječito hvaljenih, rudimentarnih studijskih remek-djela.

U mjeri u kojoj su Joy Division bili moćna jeka minimalističkih struktura s mračnim nabojem, New Order su se približili disko-estetici i kroz osamdesete plesnu glazbu (uz dosta srodne Pet Shop Boys) uspjeli preinačiti u vlastitu tvorevinu s izvjesnom dozom ekstravagancije i zadržane melankolije.

No tu nije utjecaj izvršio samo Curtis svojim slušalačkim umijećem, koje su na sebi primjeren način New Order pretočili u vlastiti izraz – unatoč njihovom vidljivom ponavljanju ideja iz albuma u album, oni i dalje čvrsto drže svoj veliki moment.

Post-punk scena Manchestera u sklopu koje je veliku ulogu odigrao Tony Wilson i njegova hedonistička indie-etiketa Factory, već je ranih osamdesetih na svoj mali pijedestal lansirala imena poput 52nd Street (njihov nastupni singl “Look into My Eyes”) a posebno A Certain Ratio – avangardnu funk-skupinu koja je spojila beznadno sivilo Joy Division i plesne strukture u nesvakidašnji eksperiment koji je nekoliko godina prednjačio svemu što će New Order tek uraditi – primjerice jedan od ranijih singlova ACR, obrada “Shack Up” uz njihova dva ključna studijska albuma – “To Each” i “Sextet”, već su zračili plesnim nabojem prije nego što je famozni “Blue Monday” pomeo sve pred sobom.

Basistički trzaji Petera Hooka i hladan moćni ritam od strane Stephena Morrisa bitna su konstanta bez koje New Order vjerojatno ne bi fukcionirali u tom, pomalo nekonvencionalnom ozračju avangardnog oglašavanja i pristupačne pop-melodije. Vizualno ostaju nekako po strani i nastoje zadržati enigmatičnu stranu svoje institucije iako su devedesetih, prešavši pod okrilje London Records etikete, taj imidž odavno ostavili po strani i polako ali sigurno prerasli u zasluženu stadionsku atrakciju koja danas dostojno parira jednako velikim pop-mastodontima njihovog vremena.

Koliko su prema nekima pomicali granice u modernoj glazbi a koliko su se tek domišljato nosili s izvjesnim strujama prosudite sami poslušavši jedno od ovdje iznesenih ostvarenja. Stoga, krenimo redom.

“Movement” (1981.) ocjena: 4.5
Iako u vrijeme kad se pojavio ovaj album kritika nije bitno reagirala na pokušaj New Order da istupe iz vlastite sjene, ponajviše ističući upravo činjenicu kako se Sumner u ulozi frontmena u toj početnoj fazi ‘života poslije smrti’ osjećao poprilično nesigurno. Neosporan je zvuk Joy Division ovdje (posebno u odličnim temama “Denial” i “The Him“) – čak u mjeri kad se Peter Hook vokalno u uvodnoj, energičnoj pjesmi “Dreams Never End” ne odmiče od tonalnih kvaliteta Iana Curtisa.

Produkcijski jednako sirov ako već ne naivan pokušaj nastavka karijere u trenutku kad je novi-stari bend vidljivo zatečen i pomalo izgubljen u pokušaju uspostavljanja nekog novog identiteta.

No u traženju zvučnog, onaj vizualni identitet grupe ostaje snažnom konstantom i bitno povezuje njihovu tada blisku prošlost i još uvijek neizvjesnu budućnost. Ovitak albuma vjerna je replika futurističkog plakata Fortunata Depera iz tridesetih godina.

Dok su omoti ploča Joy Division odisali svojevrsnom hladnoćom, grafički simbolizam “Movement” u obliku nedefiniranog (optimističnijeg) manifesta New Order za osamdesete pokazat će se iz albuma u album vrlo domišljatim oblikom vizualne manipulacije.

Prema nekim izvorima, New Order (Joy Division) nisu nikad bili pretjerano zadovoljni Hannettovim producentskim pristupom a sudeći po ploči “Movement”, dogodila se kap koja je prelila čašu i nakon čega su se osjetili dovoljno ambicioznima da krenu ispočetka.

Prvi korak tome bio je zvanični prekid suradnje s Hannettom, čije se prisustvo na njihovim pločama uistinu osjećalo više nego oni sami i to je možda djelimice frustracija koja ih je motivirala da istupe iz stereotipnog in-house tretmana kakav je Factory s Hannettom u glavnoj ulozi, u tom ranom razdoblju traženja, na neki način favorizirao ili možda bolje – nametao.

Iako je prema sadržaju albuma neshvatljivo zašto bend nije zadovoljan učinjenim – “Movement” sigurno nije bolji ni originalniji od prethodnih Joy Division ploča no predstavlja nužnu transformaciju bez koje bi zatečena preostala trojka (pojačana klavijaturisticom i Morrisovom životnom suputnicom Gillian Gilbert) vjerojatno vrlo teško u datom trenutku odredila vlastiti stilski skok na nešto drugo.

No mrak je ovdje još uvijek intenzivan i podosta tema čini ovaj album posthumnom zbirkom posveta njihovom preminulom prijatelju – za početak tu su dvije izuzetne studijske izvedbe, izvorno nikad dovršenih pjesama od strane Joy Division – “Ceremony” a posebno “In a Lonely Place“, kao uvertira u preispitivanje vlastite žalosti i kreativnu katarzu kojom će si New Order udahnuti novi život.

Presjek singlova iz ove faze odlično pomiruje plesni angažman s uvijek prisutnim indie-pop strukturama (tu svakako valja istaknuti jedan od dragulja u njihovoj diskografiji uopće – predivnu, eteričnim tonovima protkanu temu “Procession“).

Uz turobnu “Doubts Even Here“, pomalo slavljenička ali izrazito tužna pjesma “ICB” direktno je posvećena Ianu (kratica za ‘Ian Curtis Burried’). Bas i bubanj ostaju kao naglašena trademark-komponenta dok su vokali relativno izgubljeni u pokušaju pomirbe spomenutog Ianovog tonaliteta i Bernardovog kasnije sve karakterističnijeg dječačkog glasa.

U tonu pjesama “Senses” i “Chosen Time” te posebno u “Everything’s Gone Green”, nazire se trag plesnih struktura koji će grupa uspješno slijediti nešto kasnije. Na bonus disku konačno imamo prilike čuti i izvornu verziju pjesme “Temptation“, prvotno objavljene na prijelaznom kompilacijskom albumu grupe “New Order 1981-1982”, objavljenom za Factoryev Benelux-ogranak.

Do sada je javnosti za slušanje bio dostupan isključivo remiks dotične pjesme iz 1987. godine (iz faze kultne dvostruke kompilacije “Substance”). Tu se osjete jači pomaci ka onom što će konačno postati New Order – uz “Temptation”, kao plesni eksperiment tu je i pjesma “Hurt” koja vidljivo naginje disco-utjecajima – no krajnji ishod je poprilično nesuvisao; dotična pjesma je plesna ali isprazna. U vidu dodataka na dodatnom disku, stilski odmak ova dva tranzicijska primjera ujedno razbija sivi sklad Hannettovih produkcijskih zahvata.

“Power, Corruption & Lies” (1983.) ocjena: 5
Ova ploča s pravom ostaje njihovo nenadmašno ostvarenje iako nije jedina koja osvaja čistu peticu. No tu su New Order pokazali da su prebrodili svoju prvu veliku egzistencijalnu krizu, entuzijastički i hrabro krenuvši punom parom naprijed.

Već s uvodom zvanim “Age of Consent” naglašavaju kako je njihovom mračnom tunelu došao kraj i zrače šarmom koji će ostaviti bitan trag u njihovoj pop-generaciji.

Udarni bas pojačava se s bubnjevima i fluidnim klavijaturskim uletima, na kraju sve upotpunjeno čvrstim vokalima, čime New Order konačno definiraju svoj zvuk – istovremeno postavivši i prvi klupski (iako prema legendi sasvim slučajan) imperativ za daljnje glazbene tokove osamdesetih.

Na albumu se čuje stilska raznolikost unatoč prednosti pruženoj plesnom ritmu – “We All Stand” je ugodna polagana pjesma s izvjesnim jazz-noir strukturama, pružajući ugođaj noćne glazbe. Nagli skok slijedi s pjesmom gdje se vidljivo nazire varijacija na temu “Blue Monday” – “The Village“.

Spontani vrhunac spojen s još nabrijanijom “5-8-6” (u nastavku albuma u tom kontekstu također valja spomenuti jednako ekstatične “Ultraviolence” i “Ecstasy“) gdje “Blue Monday” konačno odjekuje u punom sjaju.

A taj nenadmašni klupski dragulj koncepcijski namjerno izostaje iz albumske priče – saga o uspjehu od kojeg ni New Order, Factory još manje, nisu bitno prosperirali ali su ušli u legendu. Ujedno, ovaj megahit zbog svoje floppy-disc preciznosti bitan je prefiks daljnjem procvatu techno-scene; ovo je vrlo rani portret za skicu zvanu ‘Rave’.

Stilski gledano “Blue Monday” je pogodio recepturu ultimativnog disko-hita Giorgia Morodera (“I Feel Love”, u izvedbi Donne Summer), dodatno rekonstruiravši italo-disco, hi-nrg i kraftwerkovske elemente u izuzetan, avangardno-plesni ekperiment.

Neposredno prije izlaska “Blue Monday”, Tony Wilson pod okriljem Factorya pokreće čuvenu Haçiendu a neposredno nakon njegovog izlaska Manchester je dobio i svoju novu pop-skupinu totalnih outsidera, koji su naziv za svoj bend preuzeli inspirirani upravo ovim singlom, a koji će bitno obilježiti drugu polovicu osamdesetih – pogađate, riječ je naravno o Happy Mondays.

Najljepša pjesma na ploči “Power, Corruption & Lies” definitivno je “Your Silent Face” gdje su se New Order otvoreno poigrali emotivnim preslikama Kraftwerk (konkretnije, s njihove čuvene ploče “Trans Europe Express”) no bez trunke pretencioznosti. Utješna dionica na melodici toliko dira u žicu da ponekad ne možete ne zaplakati dok je slušate.

Završna “Leave Me Alone” svojim aranžmanom nalaže mogućnost nanovog preispitivanja ove cjeline kao umjetničkog djela – pjesme su presubjektivnog karaktera da bismo ulazili u analizu pojedinih tekstova, ali će iznova poslužiti kao “sing-along” varijanta u preslušavanju.

Na kraju ćemo sami sebi izvući željena značenja i poruke koje nužno i nemaju prevelike veze s moći, korupcijom ili lažima – no odabir dotičnog naslova za album sugerira jednu puno mračniju sliku, posebno u odnosu na samu Factory etiketu, u tom trenutku još uvijek nesvjesno dajući naglasak na polagan (i bolan) početak kraja jedne impresivne priče o establišmentu koji do danas ne prestaje biti inspiracijom u području audio-vizualne estetike.

Dodaci na drugom disku čine nužan presjek ujedno i ponajbolje serije singl-izdanja New Order u cjelokupnoj njihovoj diskografiji; uz vječni “Blue Monday” tu su obavezne plesne studije (“The Beach” i “Confusion“) uz baladične osvrte – “Lonesome Tonight” i “Thieves Like Us” te odličan, nesvakidašnji militaristički komad zvan “Murder” koji ponovno u stilu dobrog mračnog duha zvanog Joy Division odjekuje svom snagom.

Cijeli koncept ovog albuma, posebno danas, u kontekstu zaokruženog paketa nanovo ispada subverzivan – jer spojiti takav naslov, oku ugodnu reprodukciju Fantin-Latourovih ruža i apstraktne kolorističke kodove koji direktno ili indirektno daju neko značenje, suluda je ali vrlo inteligentna koncepcija onoga što bi trebalo predstavljati istinski moderan pop-album.

“Low-Life” (1985.) ocjena: 5
Dok je sadržajno gledano u svojim tragovima ovaj album nastavak na prethodnika, “Low-Life” kao cjelina ne manjka impresivnim rezultatima. Lijepo je vidjeti da su New Order sazrijeli u etablirani pop bend, tim više što su ovim albumom doživjeli i svoj zasluženi proboj na američko tržište – pod svoje okrilje prima ih i izdavačka kuća Quincya Jonesa, Qwest. Čuveni producent će par godina kasnije remiksirati i njihov nenadmašivi klupski dragulj “Blue Monday”.

Na albumu “Low-Life” se na neobičan način i dalje kose zanos i ravnodušnost – dok New Order otvoreno pokazuju kako su željni zabave, stanje opće melankolije i dalje je prisutno u zvuku; instrumentalna tema “Elegia” (ovdje dostupna i u cjelosti na bonus disku) je dovoljno himničan kreativni vrhunac kojim grupa nastavlja njegovati svoj zamrznuti kadar nikad prežaljenog gubitka voljene osobe.

Melankoliju i striktan plesni ritam vrlo domišljato spajaju i u temi “This Time of Night” – koju prate sentimentalnost i impresivni ‘break-dance’ zahvati. Odlično balansiraju između novootkrivenih struktura pritom zadržavši svoj karakter – narednom pjesmom “Sunrise” i dalje se hrabro pozivaju na slavnu prošlost, učinivši stilski zaokret iz plesnog u energičan rock-zvuk.

Naznake egzotike na ovom albumu (prvenstveno zbog diskretnog korištenja kongi) bitno informiraju i nešto kasnije studijsko remek-djelo grupe, album “Technique”, kao i famoznu klupsku histeriju oko revolucionarnog Madchester rave-pokreta, uz obaveznu očaranost Ibizom te novim indie-rock zvukom nadomak devedesetih.

U pjesmi “Sooner Than You Think” već odjekuju i tonovi njihovog kasnijeg hita s početka devedesetih, “World (The Price of Love)”. Završni ‘udarci’ u obliku pjesme “Sub-Culture” kao ironičnog osvrta na samoću, te optimističnije “Face Up“, zaokružuju ovaj album kao impresivnu, dinamičnu cjelinu, kojom se naizmjence isprepliću brža ili sporija plesna rješenja uz jedan izuzetan instrumental kao bitnu okosnicu – svojevrsni oproštaj s bliskom prošlošću i izazove novog vremena koje je tek pred njima.

No to novo vrijeme ovdje u pogledu dodataka svjedoči i jednoj suhoparnoj strani klupske scene osamdesetih – konkretno, ispraznim nabrijavanjem hitova za plesni podij; dok “The Perfect Kiss” u toj famoznoj remiks-obradi dostojno parira originalu, obogaćen dinamičkim Hi-NRG uletima, “Sub-Culture” u remiks-izdanju Johna Robieja a posebno njegov izdanak “Dub Vulture” iako efektni, preferiraju krajnost demonstriranja studijskog igrarenja i nasumičnih nabacivanja ulomcima izvorne pjesme.

Stilski gledano, klupski prilagođen “Sub-Culture” vidljivo je informirao zvuk Pet Shop Boys koji će u to vrijeme osvanuti s dva albuma (nastupni remiksirani “Disco” i odličan debut “Please”) – melodijski i tehnički precizna pjesma no u svojem remiksu nakon što je Robie iskoristio bitan dio originala, negdje na pola puta ona počinje nestajati u nesretnom repetitivnom poigravanju.

Ista situacija zadesila je i “Shame of the Nation” (varijantu izvornika “State of the Nation”) koja se nekim čudom našla u sklopu dodataka albuma “Low-Life”, iako je izvorni singl uvršten tek na narednom albumu “Brotherhood”, 1986. godine – no ova remiks-verzija nažalost više zvuči kao da je namijenjena fizičkom umaranju na plesnom podiju.

Konkretniji trenuci, impresivni “Shellshock“, te odlična cjelovita verzija “Elegie” uz lijep instrumental grupe – “Salvation Theme” čine ovaj bonus-cd zanimljivijim slušateljskim iskustvom.

Dok “Let’s Go” pak ostavlja dojam ‘leftover’ snimka bez glave i repa, kroz koji New Order pokušavaju naći ideju za nešto novo no bez konkretnijeg rezultata, izgubljeni u ispraznom studijskom jam-sessionu.

Brotherhood (1986.) ocjena: 3
Do sredine osamdesetih New Order doživljavaju svoju željenu transformaciju, bitno informiravši glazbene pop-trendove koji tek dolaze.

Međutim, pločom “Brotherhood” također su pokazali i prve znakove zamora, vidljivo zarobljeni u svojem zaštitnom zvuku – ideje koje su tako savršeno ujednačene na prethodnim albumima ovdje se ponavljaju; Hookov tamni bas i Sumnerov nezainteresirani vokal ostaju bitne konstante ali ovdje previše guše suštinski dobro zamišljen koncept stilskog odmaka od “Power, Corruption & Lies” i “Low-Life” cjelina.

Produkcijski grupa se trudi na trenutke raščlaniti pojedine instrumente, posebno gitarističke ulete ali u odnosu na izvjesno treštavilo dijela albuma čiji prefiks više naginje rocku nego technu, konačni dojam ploče je njezina sterilnost.

U tom pogledu, uvodne “Paradise” i “Weirdo” uz “Broken Promise” ili “Angel Dust” pokušavaju ostaviti dojam kako New Order i dalje punom parom idu naprijed (“Way Of Life” ovdje zvuči najuvjerljivije) ali sve dalje, uz par časnih izuzetaka (solidne “All Day Long“, “State of the Nation” i kultni hit “Bizarre Love Triangle“), grupa stoji na mjestu bez konkretnijih pomaka; “As It Is When It Was” je dosadnjikava baladična pop-pjesma (kasnija varijanta nazvana “Run” bit će daleko bolja opcija), a s “Every Little Counts” čak se ide u spontanu krajnost recikliranja Loua Reeda (“Walk on the Wild Side”) – iako u ovoj pjesmi upečatljiv moment čine neobični militaristički uleti bubnjeva, gudački aranžman i Sumnerov (slučajni) smijeh na početku pjesme gdje djeluje ometen u dosljednijoj interpretaciji ali što čini svoj simpatičan moment.

Što se dodataka na bonus-disku tiče, sve više zalazimo u popunjavanje rupa remiksevima i re-remiksevima zbog kojih pojedina remek-djela (posebno singl “1963“) manje dolaze do izražaja.

Generalno ovaj bonus disk i nije baš idealan po pitanju kontinuiranog, cjelovitog slušanja. Njegovu kolekciju srodnih dodataka albumu “Brotherhood” otvara popularna remiks-verzija “Bizarre Love Triangle” čiji početak – ovisno o tome koliko ste predano kroz proteklih dvadesetak i još nešto godina pratili čuvenu radio emisiju Phone Box zagrebačke Stojedinice, uvijek iznova potiče neki neobjašnjivi osmijeh na licu. Ova pjesma potvrda je o snazi singlova New Order – dok je originalna verzija s albuma dopadljiva na svoj način, plesni aspekt naglašeniji je u ovom remiksu, urađenom od strane Shepa Pettibonea, no dotični remiks nije upropašten ispraznim šaranjem u maniri ‘extended’ verzije već je izvorna verzija dostojno oplemenjena dodatnim elementima, učinivši “Bizarre Love Triangle” zasluženim klupskim hitom.

Nešto umjereniji, relativno mediokritetski ali još uvijek upečatljiv je i singl “Touched by the Hand of God“.

No to se nažalost ne može reći i za “True Faith” – Pettibone, zadužen i za ovaj remiks, dotičnu je pjesmu oplemenio zanimljivim strukturama razbivši dinamičniji original (koji iz nekog neoprostivog razloga uopće nije uvršten ovdje), no unatoč dobrom balansiranju tih tekstura još uvijek je priča prerazvodnjena (remiks traje skoro 10 minuta).

Puno gore prolazi “Dub” verzija dotičnog singla u remiksu Tall Paula – koja se stilski bitno odmiče od ostalih pjesama ovdje, pošto je njezin “acid-house” tretman bez problema postavlja u ispredvremenski ambijent devedesetih. No način na koji je ova dub verzija urađena bliskiji je dance-jeftinjacima nego nekom samozatajnijem alternativnom plesnom zvuku na kakav smo navikli od jednih New Order.

S obzirom da je ‘acid-house’ varijanta ovdje zbog same tematike ili bolje problematike konzumiranja teških droga o čemu “True Faith” direktno progovara, stilski odmak je očito ironičan komentar na klupsku indolentnost bezumnog gutanja supstanci i reakcije na višesatne ispirujuće plesne ritmove lamatanjem glavom i rukama.

Uz reprizne remikseve – “Blue Monday” i popratnu varijantu “Beach Buggy“, te pomalo konfuzan eksperimentalni komad “Evil Dust” u kojem prevladavaju istočnjački napjevi (komentar grupe na religijski fanatizam?), “Brotherhood” cjelinu danas možemo promatrati tek kao dokumentarnu, s ponekim uvjerljivim potezom grupe ali u cjelini jako puno pokušaja traženja bez konkretnog rezultata osim zadovoljavanja vlastitih standarda ili bolje, administracije.

Sve u svemu, ovo je respektabilna ploča koja zaslužuje svoju čvrstu trojku ali nažalost, ništa dalje od toga.

Technique (1989.) ocjena: 5
Mnogi će složiti s činjenicom kako je ovo krunski album u karijeri grupe – album koji je meni osobno ukazao na New Order, s čijim radom do njegovog izlaska nisam bio previše upoznat ili barem nisam imao tu mogućnost spajati njihovo ime i određene stvari koje sam do tog ključnog susreta eventualno čuo a koje su se ispostavile da su njihove (takav jedan primjer je upravo i spomenuti “Bizarre Love Triangle” u kontekstu Stojediničinog Phone Boxa).

Konkretno, pažnju na njih obratio sam čuvši tada, na izmaku 1988. godine, novi singl – zasluženi megahit “Fine Time“; sjećam se trenutka kad me spot za dotičnu pjesmu zalijepio za ekran – u to vrijeme, putem Zagrebačkog trećeg TV-programa, kad smo tjedno pratili odabrane satelitske programe, SKY Television je imao jednu od onih tipičnih božićnih Countdown emisija s aktualnim pop-uspješnicama i “Fine Time” je poput ručne granate uletio u dotičnu top-listu…

Uz tadašnje favorite (Yazz & Plastic Population, S-Express ili M/A/R/R/S), “Fine Time” bio je izuzetan plesni komadić neobjašnjive energije i plesne nedefiniranosti. Video spot u kojem gledamo klinca koji nemirno spava dok je za njegov krevet vezan pas koji nekontrolirano laje i reži, danas možda više i ne djeluje previše ingeniozno, ali u svoje vrijeme predstavljao je netipičan video uradak s pomaknutim konceptom, gdje ni imidž grupe ni razlozi zašto takav spot, nisu bili bitni no sama pjesma kao zvučna podloga sve je to na svoj način dosljedno povezala u neku simpatičnu priču.

Pomalo agresivan ali neodoljiv techno-prizvuk svaki put kad bih iznova čuo ekstatični intro s klavijaturama pobudio bi neobjašnjivu fascinaciju. Nakon vidljive iscrpljenosti i traženja novog zvuka na “Brotherhood” ploči, New Order odlaze na Ibizu gdje motivirani novonastalom situacijom oko plesnih trendova snimaju svoje ultimativno remek-djelo.

“Technique” najavljen spomenutim bombastičnim singlom “Fine Time”, koji je karakterističan i zbog osvrta na seksizam, koristeći se pripovjedačkim tonom nalik Barryu Whiteu (čuveni stih “I met a lot of cool chicks, but I never met a girl with all her teeth…“), sadrži devet besprijekornih, fino produciranih pop-pjesama – no u mjeri u kojoj bismo očekivali plesnu dominaciju, koja itekako postoji ovdje (uz “Fine Time”, redom odlične “Round & Round“, “Mr Disco“, “Vanishing Point“) grupa je našla dovoljno mjesta (i hrabrosti) da nastavi s revitalizacijom vlastitih indie-pop rješenja podarivši nam prekrasnu, sjetnu baladu “Run” uz energične “All the Way“, “Love Less“, “Guilty Partner” i “Dream Attack“, sve zajedno stilski isprepleteno i lišeno bespotrebnog razdvajanja plesnog i onog introspektivnijeg djela albuma.

“Technique” je i simbolička prekretnica, otvorivši članovima New Order prve konkretne stranice daljnjeg unaprijeđivanja ideja van okvira matične grupe. Za početak, Bernard Sumner u vrijeme nastanka ovog albuma već je bio udružio vlastite kreativne snage s Neilom Tennantom i Johnnyem Marrom u zajedničkom projektu Electronic s kojima, nastupnim singlom “Getting Away With It” (1988.) započinje jednako impresivnu paralelnu pop-karijeru a koju već krasi niz solidnih studijskih albuma i popratnih singlova.

Godinu dana kasnije i Peter Hook pokreće skupinu Revenge (album “One True Passion”, 1989.) a nešto kasnije i duo Monaco (zajedno s Davidom Pottsom iz Revenge), no njegovi pokušaji nisu predstavljali neki bitan odmak od onoga što i dalje radi u New Order.

Početkom devedesetih i Stephen Morris zajedno s Gillian Gilbert pokrenuli su duo jednostavnog naziva The Other Two (album “The Other Two and You” uz omanji simpatični singl “Tasty Fish”).

Dodaci na ovom CD-u uglavnom idu u prilog konzistentnosti albuma što ovo reizdanje “Technique” stavlja rame-uz-rame s prva dva studijska predstavnika ove serije; unatoč žalosnoj činjenici da 7-inčna verzija singla “Fine Time” nije dobila prednost nad repriznim “Fine Line” (gotovo identičnom, nepotrebnom instrumentalnom reprizom originalne uvodne verzije s albuma), kao utjeha tu je odlična sumračna tema “Don’t Do It” s neobičnim klavijaturskim uvodom, uz solidnu remiks-verziju “Round & Round” i instrumentalnu stanku zvanu “Best & Marsh“.

“Run 2” u odnosu na izvornika oplemenjen je diskretnim remiks-uletima dok prava histerija slijedi s acid-house instrumentalom “MTO” koji se vrlo lako može pripisati i opusu 808 State, pošto u svojim tragovima ugodno podsjeća na njihov tadašnji repertoar bitno informiran kultnim hitom “Pacific State”.

Poput “Run 2”, “Vanishing Point” ima tek male pomake u studijskom remiks-aranžmanu ali je poput “Fine Line” isključivo instrumentalna, reprizna verzija originala, umjesto koje je prostor sigurno mogao biti ustupljen nekom, danas relativno nedostupnijem raritetu iz ove faze.

Za kraj ove fantastične Factory priče ostaje čuveni trenutak opčinjenosti nogometom, za čije svjetsko prvenstvo u svrhu reklamne kampanje engleske reprezentacije 1990. kao England New Order, grupa snima pjesmu “World In Motion” nastalu u suradnji s bliskim prijateljem grupe, glumcem Keithom Allenom. Ovdje je možda postojala neizvjesnost oko odabira adekvatne verzije – no konačni izbor ipak je pao na “Carabinieri Mix” Andrewa Weatheralla i Terrya Farleya. Prema službenim informacijama, ovo je ujedno i posljednje izdanje koje su New Order izdali za Factory Records.

Očito je da su maknuvši se iz mančesterskog pakla, u to vrijeme generiranog sve zategnutijim odnosima s Factoryem i financijskim problemima etikete koji će tek mahom uslijediti na ulasku u devedesete, New Order stekli dovoljno inspiracije i stvorili ključan album u karijeri koji do danas unatoč kasnijim solidnim povratničkim trzajima (prijelazni album “Republic” a posebno odličan “Get Ready”) ostaje nenadmašan testament njihovog pop-senzibiliteta.

– Biografija New Order –
– Biografija Joy Divison –