Opet su pobijedili sve koji ih mrze

Ako pogledamo godinu u kojoj živimo i vratimo se po rock ljestvici u zadnjih 5 godina, lijepo se vidi da su upravo Nickelback bend koji nas je počastio s nekim od najvećih jednostavnih rockerskih hitova. Samo se sjetite kad smo prvi puta vidjeli iritantnog macho-simpatičnog frajera duge valovite kose kako pjeva onu glupavu pjesmu “How You Remind Me”. Onda je iskoristio slavu i za film “Spiderman” snimio još gluplju “Hero”.

Onda im se prodaja albuma popela na vrtoglave cifre i mogli su opušteno snimati albume i pjesme kakve žele. Nisu se puno odmakli od spomenutih pjesama, ali ipak su pronašli nešto što ih čini malo ozbiljnijima i kvalitetnijima, unatoč činjenici da rijetko koji bend ima tako pamtljive rock pjesme.

Uzevši ovaj novi album u ruke, odmah mi se u glavi stvorila nekakva koncepcija u kojoj bi ovaj album trebao biti zadnji dio trilogije albuma “Silver Side Up – The Long Road – All The Right Reasons”. Nekako mi se i sad čini da sam imao pravo, jer se s bilo kojim od tih albuma jednostavno ne može dogoditi da ga volite, a da su vam druga dva bez veze. Jednako kao što me nitko ne može uvjeriti da mu je nedavni mega hit “Photograph” apsolutno sranje.

Mislim da ne nema osobe koja se uspjela otresti nametljive atmosfere u kojoj se dečki iz benda sjećaju svojih srednjih škola, prvih poljubaca, pijanstva uz gitaru, pjevanja i shvaćanja da je onda zbilja sve bilo tako jednostavno. Ako ste još u srednjoj školi, onda ćete to tek shvatiti. Pjesma je s riječima: “Look at this photograph/Every time I do it makes me laugh/How did our eyes get so red?/And what the hell is on Joey’s head?” toliko ljigava da ju morate obožavati.

Ipak, početak albuma s pjesmama “Follow You Home” i “Fight For All The Right Reasons” , te kasnijom “Animal” pokušao je nametnuti frajerski žestoki imidž s najboljim zvukom i produkcijom koju ovakva glazba trenutno može ponuditi. Jednostavni glasni bubnjevi i široke gitare koje daju boju svemu i ipak ih malo odmiču od mainstream bendova.

Sve se ipak vraća na svoje baladama kakvima se Nickelback proslavio – “Savin’ Me” i “Far Away” uz koje vam se srce rastapa dok gledate Newlyweds na MTVju. U drugom, ujedno i dosadnijem dijelu albuma kada se sve razvodnjuje kvazi žesticama “Next Contestant” i nekakvom redneck rokerskom “Someone That You’re With“, javlja se samo zanimljiva činjenica da je na pjesmi “Side Of A Bullet” jedan od svojih zadnjih soloa na gitari posudio i preminuli Dimebag Darrell o čijem ubojstvu i pjevaju. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da pjesma bude dobra.

Uz stalni problem da se već prvim slušanjem može pogoditi kada će pjesma krenuti u žešćem i glasnijem smjeru i kakav joj je aranžman, ipak se neke stvari mogu jako jednostavno objasniti. Ako niste rock fan koji slušajući album želi skoncentirano buljiti u zvučnike i skidati 243 tisuće nota odsviranih u jednoj sekundi, već shvaćate da je današnji svijet postao jako dinamično i brzo mjesto s previše informacija, onda je ovo jedan od ‘onih’ albuma.

Takvi bendovi moraju jednom prosječnom mladom čovjeku pružati priliku da se malo zabave, da imaju što slušati dok mami pomažu oprat suđe, dok usisavaju sobu (ako imaju tiši usisavač od mene), sunčaju se na terasi, čitaju novine ili zašprehavaju curu koja je u glazbenom smislu ipak spremna za nešto više od Vesne Pisarović ili Alena Nižetića.