Olly Murs: Kolekcija starih hitova i novog materijala

Olly Murs je jedan od onih izvođača na sceni čiju karijeru je lansirao britanski glazbeni show X Factor 2009. godine. Iako nije završio kao pobjednik, drugo mjesto i emotivan nastup u finalu rezultirali su združenim diskografskim ugovorom između Epic Recordsa i Syco Musica tako da je nastavio blisko surađivati sa Simonom Cowellom. Robbie Williams s kojim je odradio duet u sklopu showa ga je pozvao da sudjeluje u Soccer Aidu, a nakon toga svoju je popularnost gradio u sklopu X Factor turneje. U narednim godinama, sa svojim debitantskim albumom osvajao je zavidna mjesta na glazbenim ljestvicama, a najveću popularnost donio mu je singl “Heart Skips A Beat” s drugog albuma u 2011. godini. Ollyja smo imali prilike gledati uživo u Zagrebu kao predizvođača na “Take the Crown” turneji Robbieja Williamsa na Maksimiru 2013. godine. Iako sam koncert propustila, o njemu kao zabavljaču na sceni sam čula samo pozitivne komentare. 

U siječnju ove godine na svom Instagram profilu objavio je kako radi na sada već ukupno šestom albumu “You Know I Know”. Novo izdanje čini pomalo neobičan koncept. Sastoji se od 2 dijela – 12 novih pjesama i 12 starih, dobro poznatih i uspješnih singlova. Nema pretjeranog smisla razglabati o tom starom dijelu tako da je recenzija pokrila samo novi materijal.

Prva pjesma, ujedno i najavni singl “Moves” ugostila je legendarnog Snoop Dogga. U pisanju je sudjelovao i Ed Sheeran, a moram iskoristiti ovu priliku kako bih se pohvalila da ga svaki put u pjesmi uspijem “nanjušiti”. Ed osim što vlada scenom kao izvođač, njegov rad kao tekstopisac prisutan je u zaista mnogo pjesama i albuma posljednjih godina što jasno govori o njegovoj kvaliteti. Da se vratimo na Ollyja, “Moves” je jedna odlična funky pop poslastica na koju vam tijelo i mišići počnu sami nekontrolirano proizvoditi plesne pokrete upitne estetike. Za početak albuma, odlična stvar i postavlja visoke kriterije za ostatak. “Go Hard” nastavlja u istom stilu s identičnim posljedicama, možda samo u blažoj varijanti. Zvuči dobro, ali nema toliko jaku energiju kao prethodna. “Love Me Again” ljubavna je ispovijest u kojoj će Ollyjev falset omekšati svako srce, a nadam se uspješno odraditi taj posao i kod djevojke kojoj je namijenjena. 

Sljedeća, “Excuses” nastavlja s ljubavnom tematikom, ali u drugačijem stilu. U pitanju je balada u kojoj uz klavir, vokal dolazi do odličnog isticanja. Onu funky pop atmosferu s početka albuma ponovno vraća naslovna “You Know I Know” i još jedna zanimljiva kolaboracija. Shaggy je začinio pjesmu u svom prepoznatljivom stilu i donio dašak ljeta u ovo zimsko vrijeme. Na ime sljedeće pjesme sam se pošteno nasmijala, ime “Feel The Same” govori sve što sam spomenula za prethodne pjesme, izuzevši baladu. Kako preslušavanje albuma, ali i pisanje o njemu ne bi bilo jednolično, lagani plot twist donosi “Somebody New”. Malo nabrijanija pjesma od ostalih, iznosi frustracije zbog promjena kod osobe kojoj je pjesma očito namijenjena. “Mark On My Heart” je osobni favorit, na početku zvuči kao smooth, R&B stvar, a definitivno me osvojio refren i onaj moćni piano zvuk koji je mome uhu uvijek apsolutni pobjednik. “Take Your Love” ima, ja to volim reći “Kygovski” zvuk. Mislim da svi koji čitaju recenziju o pop albumu znaju tko je Kygo i kako njegova glazba zvuči, tako da neću pretjerano opisivati kako to točno zvuči. 

“Maria” donosi još malo ljubavne drame. Latino zvuk gitare je definitivno iznenađenje u cijeloj priči ovog albuma, ali je realno najbolji način za ispričati/opjevati ljubavnu dramu u glazbi. U kategoriji snažnog ritma pobjedu odnosi “Talking To Yourself” što je zapravo logičan potez za pjesmu s velikom dozom motivacije u tekstu. “Younger” je još jedna pozitivna pjesma s albuma, ali u malo mirnijem ritmu od prethodnih. Zadnje dvije pjesme “Love You Better” i “Footsteps” ne donose ništa novo ni spektakularno i to je jedna mala zamjerka za ovaj album. Sve skupa 3 pjesme su donijele nešto novo zvuku i malo začinile njegov izričaj. Nisam očekivala ništa novo, spektakularno ili inovativno, ali na žalost me ništa ovdje nije trajno zakačilo tako da se i ocjena drži neke ozbiljnije sredine.

Plus ovog albuma je to što se na nekim pjesmama snažno čuju i osjete instrumenti. Iako je u pitanju žanr gdje elektro zvuk često dominira, uvijek cijenim kada se u pop glazbi današnjice osjeti malo “organskog”. Mogao bi funkcionirati kao pozadinski soundtrack nekog ljetnog veselog road tripa, ali mi se čini da bi bilo kakav dojam o ovom albumu brzo izblijedio usprkos par potencijalno zaraznih melodija. Sve u svemu, jedno korektno i pristojno izdanje i razina kvalitete na koju je Olly već navikao svoju vojsku fanova.