OK, putniče. Ajd’ sad idi…

Sjećam se Mnemica iz doba kad sam prije par godina vidio spot s industrial peglaonom, elektronskim pozadinama i šminkerom na mikrofonu, koji je do ovog albuma valjda bio pre-ne-metal za ove Dance, pa su u svoje redove pozvali Francuza Guillaumea Bideauea (koliko samoglasnika!).

Iako su oni za sebe izmislili izraz ‘future fusion metal’, nek si dečki prestanu tepati i neka se pomire s činjenicom da će i dalje biti komercijalnija i modernija verzija Fear Factoryja, s onim skandinavskim kompleksnim dijelovima Meshuggaha.

Kad smo kod njihovih viđenja stvari, nije loše ni spomenuti što uopće Mnemic znači. Mainly Neurotic Energy Modifying Instant Creation jedna je od najbedastijih stvari koje sam pročitao, ali ako ćemo se držati samo ovog albuma treba reći da je zbilja žestok, možda najbrutalniji od svih njihovih, da su ga snimili s velikanom Christianom Olde Wolbersom, i da me nije bacio na guzicu kao mnoge metal fanove diljem svijeta, ali nekoliko pjesama kvalitetom strši iznad ostatka.

Kompleksnost s prvog albuma i malo manje melodičnosti nego na drugom najbolje su vodilje za “Passanger” koji počinje s deračinama “Humanaut” i “In The Nothingless Black“. Stvari su se iskazale kao malo Strapping Young Lad kaosa, Killswitch Engage strukturama s više industrial prizvuka i nekakvim psihotičnim pozadinama rifova kao Meshuggah.

Ovo je definitivno album na kojem će se preskakati mnoge stvari, ali pokraj njih osobno mi daleko iznad svega stoje tri pjesme. “Meaningless“, komplicirana i zanimljiva “Pigfuck” i “Stuck Here” koja ima super dijelova, ali kitica je opet ista kao na 80% albuma. To dovodi do činjenice da je većina stvari složena da se urla, vrišti, reže žile i stvara kaos na svemu osim na širokim refrenima koji su često pjevni i tužni.

Dobar primjer je “Psykorgasm” čiju melodiju zbilja mislim da sam već negdje čuo, pa sam bio skoro siguran da je obrada, ali neprovjerene informacije im ne mogu uzeti za zlo.

Činjenica da im na toj stvari gostuju Jeff Walker (bivši Carcass) i Shane Embury (Napalm Death) ne donosi ništa posebno, osim možda nekakvo priznanje da napokon vrijede dosta da im na albumima žele pomoći ljudi koje većina metalaca jako cijeni.

Industrial/metalcore/future/fusion/ovakav/onakav/žestoki metal… Moglo bi se složiti barem 6 milijardi podžanrova i svaki bend bi u nečemu bio prvak svijeta. Mnemic je popušilo puno ljudi, ali vjerujem da su svi svjesni kako su samo iznadprosječno dobri klonovi futurističnih industrial metalaca. Zbilja nisu prvi koji se igraju s matematičkim tech kiticama i pjevnim refrenima.

Kad sam negdje pročitao da će se Robb Flynn i društvo morati jako potruditi da se novim albumom Machine Heada vrate na tron modernog metala, samo sam se zbunjeno namrštio, jer zbilja nigdje ne vidim povezanost ova dva benda, a kamoli da je moguće da Mnemic po ičemu bude bolji od njih.

Nisu loši, ali nemojmo se zavaravati, Mnemic je još uvijek duboko u moru u kojem se tuče s mnogim bendovima za ulazak u prvu ligu metala.