Odlučio je da je ne voli

Ako sam se još nedavno zafrkavao da Urban baštini afektirani egocentrični elektronski sevdah (ničije pjevanje osobne zamjenice prvog lica jednine ne zvuči tako duboko i ‘značajno’), Damir Urban mi je na najbolji način mamutski začepio usta!

Poput Marvina Gayea na “Here, My Dear” Urbanova četvorka na njegovom albumu “Mamut” svira hipnotičke ritmove i naizgled nedokuhane electro-soul-jazz dionice koje kao da su baš u ovom trenutku smišljene, a sam Urban radi nešto između pjevanja i recitiranja i poput kvalitetnog karakternog glumca uspijeva opisati raspad ljubavne veze u kojem se sva očekivanja i vjerovanja u zajedničku budućnost lome poput šansi za Dinamovo proljeće u Europi.I Gaye i Urban uspješno poniru u psihu jednog i drugog partnera, prikazuju uništavanje iluzija u vezi i bez patetike i općih mjesta prikazuju ljude spremne na davanje čak i onda kad nemaju što dati. Urban je uspio u tome da on i bend zvuče pomalo raštimano, razvaljeno, no u dočaravanju emocije izuzetno fokusirano. Umjesto gustih slojeva zvuka Urban i četvorica (Marco Bradaschia, Sandi Bratonja, Luka Toman, Saša Markovski) dozvoljavaju da se osjeti njihova kemija i, što je još važnije, tišina između instrumentalnih dionica.

“Dva metra (balada o vojniku)” (koja zvuči kao da je napisana za Massima Savića), “Priđi mi bliže“, “Gluposti u dvoje” jedva čekaju da dobiju svoje mjesto u koncertnima listama gdje će redovito biti pjevane s publikom (šifra: Mišo Kovač). Iako je i prije imao sjajnih pjesama i dobrih albuma, ovo je posebna ploča u Urbanovoj diskografiji nakon koje vrlo vjerojatno ništa neće biti isto.

Ambijentalna i nepotrebna “Venecija tone” i hermetička “Pasolini ” (teško je prihvatiti stih “Bog te je učinio lijepom, a ja ću te učiniti mrtvom“, koji se doima isforsiranim) ne uspijevaju zadržati umjetničku dojmljivost ostatka ploče.

“Mamut” je poput mamuta tematski teška ploča kakvu može napraviti samo umjetnički posve sazrio autor koji je posve svjestan konteksta, okolnosti i koji ne živi na lovorikama.