Nova glasnogovornica uplakanih žena umrljanih šminkom

Ona je mlada, talentirana i ima ‘ono nešto’ (sudjelovala je i na “X-factoru” kao gost izvođač). S njom se čovjek lako poistovjećuje jer ne izgleda kao hrpa barbika iz Silikonske doline.

Ima glas kao stvoren za soul, ne zamara se trendovima. Ona je Adele,
novo lice s britanskih glazbenih novina i, vjerovali ili ne, ‘nova Amy
Winehouse’ (kak’ čovjeka strese kad to čuje).

“21” je njen drugi album, u principu solidna retro-soul zbirka (dominiraju klavirske dionice, zarazni ritmovi, pijevni refreni i Adelin glas) koju su uglancali maheri poput Ricka Rubina, Paula Epwortha te Ryana Teddera i dojam je da se isti efekt, ako ne i bolji, mogao dobiti angažmanom neke manje poznate face.

Unatoč svim potencijalnim adutima, “21” u instrumentalnim dionicama zvuči pomalo distancirano, štreberski prerađeno, i pretjerano izglancano (Adelin vokal je, hvala Bogu, toga pošteđen), tamo gdje bi trebala biti sirova emocija, češće se osjeti patetika, no Adele je naučila nastavno gradivo (čitaj zakonitosti zanata pitkog soula): ima naramak solidnih pjesama, od kojih iskaču dvije-tri koje su tamo samo da popune album.

Album sadrži nekoliko hitova i još nekoliko potencijalnih u nastajanju i više je nego solidna cjelina s glavom i repom, iako mu malo sirovijeg zvuka ne bi škodilo.

Pjesme je prikazuju kao mladu ženu željnu dobre zabave koja se redovito zaljubljuje u krive muškarce, redovito izvlači kraći kraj, a kraj izlaska (ili ‘spoja’ ili potencijalne veze) dočekuje umrljana suzama, šminkom, maskarom, i lažnim obećanjima, a tugu liječi na ramenima dobrih prijateljica ili pak, u nedostatku prijateljica, suzama lijepi tapete.

Ono što je dobro u ovom albumu jest da je njena kreatorica u trenutku njegovog izdavanja u ranim dvadesetima, da već sada ima glas kojim može bilo što ‘oprati’ (iliti obraditi), da ima pristojnu stvaralačku disciplinu i da možemo očekivati daljnje autorsko sazrijevanje.