Njihov najbolji još od…

Već dulje vrijeme The Rolling Stones su poznati po tome što su sinonim za ponajbolji svjetski koncertni show.

Njihovi albumi u zadnjih 30 godina svojom su kvalitetom doprinijeli da
se Stonese počinje gledati kao na zabavljače, a ne kao na muzičare,
unatoč što su svaki njihov album od 1989. naovamo kritičari proglašavali
njihovim najboljim još od “Exile On A
Main St.“, što je lijep način da se kaže da ti albumi ne vrijede
reputacije najboljeg rock’n’roll benda na svijetu.

Istini za volju, prvi kandidat za najbolji album nakon “Exile On A Main St.”, to je nasljednik
“Exilea”, “Goat’s Head Soup”, izdan 1973., imao je mnogo vrlina, jedino
što je ekipa koja ga je radila bila toliko razvaljena alkoholom i
drogama da nije uspjela kvalitetno razraditi pjesme.

Također, bilo je kvalitetnih pjesama na albumima koji su uslijedili
poslije, ali to su bili povremeni proplamsaji ne toliko motiviranih
muzičara.

Prije nego što kažem koju o ovom duplom disku, sigurno je jedno: ovogodišnje izdanje albuma “Exile On A Main Street” definitivno je najbolji album The Rolling Stonesa od 1972. i izdanja “Exile On A Main Street”. Nećete vjerovati, ali unatoč tome što većina pjesama snažno podsjeća na prvotni “Exile On A Main Street”, bolje se čuje, remastering je učinio svoje.

Uz to, recenzirano izdanje ima i bonus-disk s 10 pjesama, od kojih je većina solidne do vrlo dobre kvalitete i s razlogom su ostavljene po strani da čuče u kakvom skladištu 38 godina jer njihovo uvrštavanje na originalan album ne bi donijelo ništa novog što do sada nismo znali. Makar, te snimke bi bolje poslužile da su izdane kao regularni album umjesto anti-remek-djela “Dirty Work” ili većine pjesama na “Voodoo Lounge”. Osim ovog, dvostrukog izdanja, postoji i deluxe, s dva diska i DVD-om, te jednostruko, koje sadrži samo snimke s originalnog albuma.

Iako se sada svako izdanje The Rolling Stonesa očekuje s unaprijed ispisanim pohvalama, iako svaki njihov novi album dobije komplimente, pa čak i ako bi uzeli Katju Kušec ili Meštra da Jaggeru pripomognu na vokalima, originalno izdanje albuma “Exile On A Main Street” nije bilo dočekano s unaprijed spremnim lovorovim vijencima.

Prije svega, miks je ‘mutan’: vokali su pokopani ‘tamo negdje’, u prvom planu su gitare, što je možda i logično jer je glavnu riječ na tom albumu ipak imao Keith Richards. Snimanje albuma se pretvorilo u tulum u kome doslovno se nije znalo tko pije, a tko plaća. Dan je zamijenjen za noć, vitamini za drogu, a instrumenti za dugove kod dilera.

Drugo, “Exile” je album bez klasičnog fokusa: to je samo manijakalna energija koja struji među muzičarima. Za razliku od prethodnih ploča koja su također remek-djela grupe, “Exile” je otvoren pjesmom “Rocks Off“, koja je čisti anonimus, naročito u odnosu na “Brown Sugar” (koja otvara “Sticky Fingers”), “Gimme Shelter” (s kojom počinje “Let It Bleed”) ili “Sympathy For The Devil” (koja nagovješćuje “Beggars Banquet”) ili čak “Mother’s Little Helper ili “Paint It Black” (koje otvaraju britansko, odnosno američko izdanje albuma “Aftermath”).

Treće, album nije uspio generirati hit-singl. “Tumbling Dice“, “Shine A Light“, “Happy” ili koja četvrta pjesma znala bi stidljivo proviriti kroz koncertni repertoar, ali sporadično. Iz ove perspektive nemoguće je zamisliti da je gotovo cijeli album s kojeg se cijedi prljavština, tulumarenje i odmetnički život s tekilom u jednoj, a vrećom za spavanje u drugoj ruci otpjevao budući engleski sir, Mick Jagger.

Album je, čudna li čuda, došao do prve pozicije na britanskoj i američkoj top-listi i to možemo zahvaliti činjenici da je kroz Woodstock, studentske nemire, ignoranciju tadašnje vlasti i Vijetnam većina mladih Amera iskusila blato, drogu, krv, adrenalin i osjećaj izigranosti. Početkom sedamdesetih tadašnja mladost je svojim aktivizmom poderala ono licemjerje koja je do tada vladalo u javnosti, i rijetko ćete čuti u rock’n’roll pjesmi kako se gazi licemjerje kao što je to na “Exileu”.

Osim stihova klasičnih stihova iz usta zločestog dečka Keith Richardsa “Always took a candy from strangers, didn’t wanna get me no trade, never wanna be like papa, working for the boss every night and day” na pjesmi “Happy“, “Sweet Black Angel” je posveta u to doba zatočenoj crnoj aktivistici Angeli Davis (dotičnoj dami pjesmu-posvetu je napisao i John Lennon).

A kada će naši rockeri napisati koju posvetu radnicima koji umiru od raka da bi neke guzonje dobile nekoliko milijuna eura za novu jahtu? Čast izuzecima kao što su Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja, čisto sumnjam u tu varijantu, jer naši muzičari žicaju guzonje da im budu sponzori na snimanju ploče, a svaka protestna pjesma dobit će oznaku da ruši poduzetničku klimu.

Muzički, album je koncentrat countrya, folka, gospela, bluesa, jazza, soula, calypsa i ranog rock’n’rolla, a pjesme su interpretirane na način da je upravo to ono što muzičari najviše vole svirati. Dakle, opušteno, s guštom i stavom ‘baš me briga hoće li biti broj jedan na top listama’. Zamjetan je utjecaj američkih grupa The Band, Little Feat, Flying Burrito Brothers (čiji je nekadašnji šef Gram Parsons bio dobar prijatelj s Keith Richardsom), te ranijih bluesera, a pogotovo rock’n’roll začinjavca Chucka Berrya.

Zašto je “Exile” toliko slavljena ploča? Prije svega, zbog atmosfere i povratka rock’n’rolla na velika vrata. Na toj ploči gotovo da nema ničega što ne obuhvaća rock’n’roll, i nema onoga što ne spada u rock’n’roll. Prije nego ikoji mladi bijesni punker, rapper ili metalac potegne kakvu o Stonesima kao kapitalističkom izrodu i leševima kojima je mjesto u grobu, a ne na sceni, neka posluša “Exile On A Main Street” i vidjet će svoju stariju braću po ideologiji.