Nije samo “The Unforgettable Fire” nezaboravna vatra

Četvrt stoljeća nakon izdavanja originalnih ploča dobivamo priliku obnoviti znanje kako su se dobri dečki iz Dublina, inspirirani rock and rollom i kršćanstvom, transformirali iz grupe dobrih prijatelja koji baš i ne znaju svirati u najbolji rock bend svih vremena.

Iako je na ovom mjestu primjereno spomenuti njihova remek-djela koja odavno spadaju u opća mjesta popularne kulture, pod pojmom najbolji rock bend svih vremena uzimam neke druge faktore: U2 su jedinstveni po tome što u odnosu na karizmu koju definitivno imaju, i na prepotenciju koja je u toj branši više nego dobrodošla, njihov pjevač pokazuje neuobičajeno visoku dozu tolerancije i poniznosti prema ostatku benda.

Doista, teško da je itko čuo kako Bono Vox grmi: ‘Bez mene oni su ništa!’, ‘Koju je to pjesmu napisao Larry Mullen Jr. da se ja sad s njim moram družiti?’, ili najgore: ‘The Edge je uvijek bio opak i pakostan tip. Još kao mali mi je uzeo kanticu i lopaticu. Oprostio sam mu, ali nisam zaboravio.’

Još teže ćete čuti odgovore u suprotnom smjeru. Izostanak međusobnog vađenja očiju, klanja i optuživanja je veliko osvježenje za, po definiciji, histeričan svijet show businessa. Sve nesuglasice i sukobe su rješavali daleko od novinarskih očiju i ušiju, i to očito vrlo uspješno, obzirom na to koliko dugo traju kao složni bend.

Na taj način su izgubili publiku među ljudima koji čitaju tabloide, ali su dobili beskrajno poštovanje ostatka populacije. Lijepo molim da to netko objasni Simoni i Anti Gotovcu.

Nadalje, toliki učinak međusobne sviračke sinergije je rijetko viđen. Obzirom na to što su pokazali kasnije, može se reći da u počecima benda Bono baš i nije znao pjevati, da je samoprozvani Ivica (The Edge) svirao, iako efektne, vrlo jednostavne gitarističke dionice koje su se ponavljale unedogled, da se ritam sekcija znala do kraja pjesme pogubiti po putu.

Drugim riječima, bili su četvorica nesavršenih muzičara koji su međusobnim marljivim radom proizveli gotovo savršen zvuk, koji je u isto vrijeme toliko karakterističan za njih, a opet, vrlo težak za kopiranje. Kao cjelina U2 je bio i ostao mnogo više nego puki zbroj dijelova. Zato se kolektivno potpisuju kao autori glazbe.

A cjelina je počela nastajati 25.9.1976. kad je 15 godina star bubnjar Larry Mullen Jr. objavio oglas da traži muzičare za bend. Nakon nekoliko desetaka (prema vlastitom priznanju) očajno odsviranih obrada, te promjena članstva i imena (prvo Feedback, pa The Hype), ostali su na sastavu Paul Hewson (alias Bono Vox, pjevač), David Evans (alias The Edge), Adam Clayton na basu i Larry Mullen Jr.

Još dok su se zvali The Hype osvanuo je oglas u novinama: ‘Menadžer Brian traži bend The Hype koji je imao sjajan koncert u Howthu. Molim vas, javite mi se. Dečki, bilo je super.’

Dok se pitate tko je bio taj dalekovidni menadžer s izvrsnim glazbenim ukusom, reći ću vam ostatak istine: autor tog oglasa je bio uvaženi basist The Hypea Adam Clayton, a oglas je napravljen malo da razveseli ostatak benda, a malo i radi reklame.

1977. se smatra nultom godinom punka, a 1978. se može zvati nultom godinom za bend: prvo 17.3. (na Dan sv. Patricka, sveca zaštitnika Irske) pobjeđuju na lokalnom natjecanju mladih talenata i osvajaju glavnu nagradu od 500 funti i priliku snimanja prvog singla od kompanije CBS (koju će propustiti) i mijenjaju ime u U2.

Bono na svoj osamnaesti rođendan 10.5.1978. piše “Out of Control”, prvi veliki hit. Kasnije će priznati: “‘Out of Control’ je pjesma o buđenju na tvoj 18. rođendan i shvaćanju da dvije tvoje najvažnije odluke u tvom životu nemaju nikakve veze s tobom – o tome kad i kako ćeš se roditi i kako ćeš umrijeti.” Introspekcija i nesigurnost će biti teme kojima će se Bono često vraćati – sa 14 godina umrla mu je majka na sprovodu svog oca, Bonova djeda i, reći će kasnije, dva tjedna tog teškog perioda uopće se ne sjeća.

Larry Mullen Jnr. je u dobi od 12 godina izgubio mlađu sestru, a u sedamnaestoj i majku, koja je poginula u automobilskoj nesreći. Tema ljubavi majke i djeteta će biti ovjekovječena u singlu “I Will Follow“, pjesmi koja otvara njihov prvi album “Boy“, i predstavlja rani U2 u svom najboljem svjetlu: vrlo jednostavni, zarazni uvodni gitaristički riff koji se provlači kroz cijelu pjesmu bez mogućnosti da dosadi slušatelju, dinamični bas koji nosi pjesmu na leđima, poseban vokal i čvrst ritam.

U nekoliko pjesama kao najglasniji instrument se može čuti ksilofon, a kao teme stihova prevladavaju problemi odrastanja koji su predstavljeni pomalo romantičarsko-darkerski (u tom periodu veliki utjecaj na U2 je izvršila grupa Joy Division), ali s punkerskom energijom i svirkom iz koje izvire pozitivan stav.

Na taj način su rekli sve što su imali za reći po pitanju tinejdžerskih nevolja, a nisu upali u patetiku i priču ‘sve-je-besmisleno-tako-sam-tužan-smilujte-mi-se-doista-nije-mi-lako’. Uostalom, što bi više trebalo očekivati od dvadesetogodišnjaka koji snimaju svoj prvi album?

Pjesme “Another Time, Another Place“, “A Day Without Me“, “Stories for Boys“, “Twilight“, ili ambijentalna minijatura “Ocean” zaslužuju status zaboravljenih dragulja, te bi vjerojatno bile doživotne članice koncertnih repertoara, samo da U2 u nastavku karijere nisu snimili toliko pjesama na koje većina nas plačemo više nego oznojena Jadranka Kosor pred novinarima Dnevnika, a “An Cat Dubh” je zanimljiva i uspjela ekskurzija u forme progresivnije glazbe.

Cijeli album “Boy” krasi sažetost, energičnost, zaigranost, lepršavost koja se bez problema miješa s nekim više melankoličnim sadržajima. U vrijeme kada su punkeri popljuvali sve što se popljuvati dalo, disko otplesao svoje, a darkeri prešli na tamnu stranu, “Boy” je stigao na prazan teren i osvojio ga, doduše ne na juriš, ali pokazao svijetu nove načine korištenja minimalističkih, jednostavnih instrumentalnih dionica uz skoro maksimalan umjetnički i zamjetan komercijalni učinak.

Na drugom disku nalaze se singlovi “Another Day“, “11 O’Clock Tick Tock” skupa s B-stranama, alternativnim verzijama i snimkama uživo. One su zanimljiv dodatak prvijencu benda, iako je nakon preslušavanja vrlo jasno zašto ih nije bilo na originalnom izdanju albuma “Boy” – nisu bile dovoljno dobre, iako će fanovi biti sretni što ih mogu čuti.

Čak i svojedobno popularna “Another Day” ipak je korak iza svega što je na albumu “Boy”, kao i zanimljiva i osebujna “11 O’Clock Tick Tock”. Najbolji dio dodatnog diska “Boya” su snimke uživo – koje su zbog svoje energičnosti vrlo blizu studijskim verzijama.

Ako je “Boy” bio album na kojem su sigurno progovorili o svojim nesigurnostima, onda je “October” ploča na kojoj su nesigurno progovorili o svojim nesigurnostima. Želeći izbjeći da ih se etiketira kako ponavljaju formulu uspješnog prvijenca, otišli su malo predaleko u zahtjevnije forme, pri čemu se neodlučnost i nesigurnost u vlastitu viziju zvuka još više čula na ploči.

Mladost i polet “Boya” je zamijenjena skepticizmom, kompleksnošću i nažalost gubitkom fokusa. U svakom slučaju “October” je velika škola za bend i rijetka zvjerka u katalogu U2: na neki način predviđa složenije strukture koje će biti detaljnije razvijane na daljim pločama, ali predstavlja bend uhvaćen u zamci gdje ne znaju što bi i kako sa sobom.

Da stvar bude gora, negdje na turneji po zapadnoj obali SAD-a Bono je izgubio sve originalne tekstove predviđene za “October”. Razapeti između obećavajuće glazbene karijere i želje da se više posvete vjeri, The Edge sve više razmišlja ostaviti muziku, a Bono i Larry samo okaniti se turneje.

Okolnosti u kojima je sniman, potaknuto činjenicom da su članovi više razmišljali o religiji, a manje o muzici, čini “October” pravim nedonoščetom u njihovoj bogatoj zbirci albuma. Ipak, uvidom u snimke pjesama izvedenih uživo na bonus-disku uz “October”, dobiva se dojam da je momcima trebalo još samo koji tjedan-dva sviranja u garaži pa da bi to i na albumu odzvanjalo onako kako treba i da “Boy” dobije mlađeg, ali mnogo razvijenijeg, kompleksnijeg i glazbeno bogatijeg brata.

“October” je završio 11. na britanskoj top-listi albuma, što je značajan napredak u odnosu na 52. mjesto koje je dosegnuo “Boy”. Iako će “Gloria” relativno dugo ostati dio koncertnog repertoara, kao singl “Gloria” je neslavno propala, a naslovna pjesma s “Octobera” i “Tomorrow” ući u klub zaboravljenih dragulja.

A sada slijedi pasus za čitatelje Glorije: naime, između snimanja “Octobera” i “Wara” Bono se oženio, a kum na svadbi mu je bio ‘stranputica u bendu’ Adam Clayton. Autore kreacija večernjih toaleta i vjenčanice za mladu vam ovom prilikom nećemo otkriti, kao niti ekskluzivne slike svadbe.

Čin ženidbe Bona Voxa je važan, ali za povijest grupe je bio još važniji čin kumstva: ovakvo obilježavanje međusobnog prihvaćanja religioznog Bona i ne baš religioznog Claytona je potaklo bujice dobrih emocija i otvorilo dotad zanemarene komunikacijske kanale među članovima grupe. Iako drugačijih stavova o religiji od ostale trojice, Clayton će jednom spomenuti: “Bend koji moli skupa, ostaje skupa.“

Konsolidacija redova i nalaženje balansa u privatnom i poslovnom životu će doći najbolje do izražaja na albumu “War“. Iako će najpoznatije pjesme postati relativno jednostavne “Sunday Bloody Sunday” i “New Years Day“, kompleksniji obrasci te dramatičnost su i dalje poželjne smjernice, ali za razliku od “Octobera”, na “Waru” se U2 predstavlja pun samopouzdanja, pogotovo kada govorimo o ritam sekciji: Larry Mullen Jr. je napredovao kao bubnjar, razvija svoj vojnički stil sviranja, što će pjesmama davati prepoznatljivu strukturu ili groove te prevenirati lutanja u progresivnim smjerovima.

Nevjerojatno jednostavna, ali nadaleko prepoznatljiva će biti bubnjarska dionica iz uvodne “Sunday Bloody Sunday”, baš kao i klavirski uvod i bas iz “New Year’s Day” najbolje pokazuju U2 kao zen bend – sve je jako jednostavno za odsvirati, ali nemoguće za kopirati. Bono Vox se raspjevao i razurlao na “Like A Song…“, “Refugee“, “Red Light” i “Two Hearts Beat As One“, a bend ga borbeno prati u stopu, The Edge sa svojim minimalističkim sviranjem gitare i na basu prilično energičan Adam Clayton.

Doista, prilikom preslušavanja albuma “War”, U2 pomalo djeluju kao vojnički odred: Bono kao ludo hrabri vođa juriša, The Edge kao snajperist, Clayton kao topnik, a Mullen je u ulozi narednika zaduženog za disciplinu i vremensko planiranje.

Bonus disk koji se nalazi uz “War” je debelo najsiromašniji kvalitetom i sadržajem: nakon 9.732.673 različite verzije “New Year’s Day” u različitim remiksevima možemo čuti 5.623.456 različitih verzija u različitim remiksevima “Two Hearts Beat As One”, koju je Bono napisao na svom medenom mjesecu kao posvetu svojoj ženi Ali, a onda možemo čuti zanimljive, ali kvalitetom ipak inferiorne pjesme iz faze albuma “War” koje nisu završile na ploči, ali su zanimljive kao kurioziteti.

Album “War” zaključuje prvu trilogiju albuma U2, prilično podcijenjenih, no tako im i treba kad su u narednom periodu slijedili “Unforgettable Fire”, “Joshua Tree” i “Achting, Baby” kojima su razmazili svoju publiku.

Tko zna što bi bilo da je The Edge ostavio muziku i posvetio se vjeri… Ono što je sigurno, svaki svećenik koji dade utjehu tolikoj količini ljudi i potakne tolike mase da razmišljaju o ljubavi i miru sigurno je jako ponosan na svoj rad. S pravom.