Nenametljivo briljantne interpretacije

“Easy Come Easy Go” kolekcija je obrada dragih pjesama Marianne Faithfull. I premda je na jednom mjestu uspjela skupiti stilski nevjerojatno različite izvođače, kombinacijom njoj svojstvenog jazza i bluesa povezala ih je u toplu, pitku i uhu ugodnu cjelinu.

Marianne Faithfull svoju je karijeru započela prije četrdesetak godina kada ju je ‘otkrio’ Andrew Loog Oldham, menadžer grupe The Rolling Stones. Tih je godina, zahvaljujući svojoj ljepoti i karizmi, vezama i poznanstvima, uvijek bila u centru pažnje (najmanje one glazbene), a uspjela je završiti u krevetu trojice iz gore navedene grupe.

Kći barunice austro-ugarskog porijekla i britanskog tajnog agenta obožavali su mnogi: Bob Dylan, David Bowie, Vivian Westwood, Lou Reed, Sid Vicious, Nick Cave, Van Morrison… samo su neki od onih koji su joj se klanjali.

Vjerojatno nikada nije imala zvjezdani status The Rolling Stonesa, no puno će ih se složiti kako se više vesele njezinom novom uratku, nego uratku već otrcanih Stonesa. Ispod slojeva debele šminke nazire se nekadašnja ljepota, no nijedna šminka ne može skriti poguban utjecaj godina potrošenih na tretiranje raznih narkotika, cigareta i alkohola.

Njezin nekada zvonki glas danas je napukao i hrapav, no ono što ne izvuče glasovno nadoknadi emotivnošću i uvjerljivošću. Još kada tome pridodamo studijske glazbenike (gitarist Marc Ribot, basist Greg Cohen, pijanist Brian Mitchell, bubnjar Jim White), gudače i puhače, nenametljivu produkciju u kojoj je sve na svome mjestu (bez viška i manjka) dobijemo tajanstveno-intiman album idealan za kraj radnog vremena zadimljenog kafića.

Pjesme u rasponu od onih Billie Holiday do The Decemberista odabrala je sama uz malu pomoć producenta Hala Willnera. Naći će se ovdje i Dolly Parton, Neko Case, Duke Ellington, Brian Eno, Randy Newman, Morrissey, ali i Black Rebel Motorcycle Club, te – posve suprotno – Leonard Bernstein.

Možda se i čini kako su neke odabrane samo kako bi se pokušalo dodvoriti nešto mlađoj publici, no čim se preslušaju jasno je da o takvoj namjeri nema govora. Pjesme tematski imaju zajedničke poveznice, nisu preočiti izbori iz kataloga originalnih autora i nisu predvidive obrade kakve bi se mogle očekivati, primjerice, od Roda Stewarta, ali nisu ni Rubin-Cash zgodici.

Impresivan album podcrtali su jednako tako impresivni gosti: Keith Richards (po njezinim riječima najbolji od trojice Stonesa), Cat Power, Nick Cave, Sean Lennon, Rufus Wainwright i ostali vrhunski su se uklopili u najbolji album Marianne Faithfull još od 1987. godine.

Upravo je tada objavila “Strange Weather”, svojevrsni povratnički album, također obrada, koji je svijet podsjetio na njezinu glazbenu senzibilnost.