nemanja “Voodoo Beat“: tropski album s istarskom dušom

Za početak, velika je i masna generalizacija reći kako je svijet raznovrstan – stariji ljudi će reći većim dijelom negativnom konotacijom, svakakvih nas ima. Isto valja i za glazbeni vidik – dok su neki rođeni da budu enciklopedije hip hopa, dok neki slijede nove trendove u žanrovima, dok neki preziru iste te se vraćaju obećanim riffovima 1970-ih, neki jednostavno pretjeruju, zalaze u opskurnosti većim dijelom zemalja Pokreta nesvrstanih za koje se tijekom većine povijesti nije uopće znalo da imaju etabliranu glazbenu scenu. Na bazi tog ludila već godinama u svijetu funkcionira Khruangbin, dok kod nas tim istim žarom apsolutne državne renesanse svijetli Puležan Luka Šipetić, inače poznat pod pseudonimom nemanja. Mada je dobar dio nemanjinog repertoara barem na Spotifyju uključen u playliste pjesama koje zvuče kao Khruangbin.

U dosadašnjem repertoaru, jednostavno se može zaključiti kako nemanja ne sluša sve, već je nemanja sve – nemanja je tibetanski ritual popraćen dranyenom („Daw Yen“), opskurni lounge popraćen elementima surf rocka („Lovers“) te psihodelični rock svakog oblika, forme i postave. Svojim trećim studijskim albumom, „Voodoo Beat“, nemanja postavlja trilogiju albuma koje bi neki postavili u kategoriju psihodelije, neki u kategoriju funka, neki u kategoriju diska, neki u kategoriji svega od navedenog, dok ću se ja usuditi i smisliti novi termin za nemanjinu glazbu – svefunk.

Apsurd glazbenog koktela nemanje osjeća se već na samom startu u „Lungomare, Tre Giorni Passati Across The Universe“, u kojem se svemirski motivi miješaju s nečim pastoralno lokalnim, poput kvarnerske promenade Lungomare do putovanja svemirom. Naslov, te narativ svemirskog putovanja nedvojbeno podsjećaju na priču Valentina Boškovića te Brača. Sve nekako indicira na tome da najlokalniji krajevi hrvatske obale imaju najdublju povezanost sa svemirom.

Međutim, „Voodoo Beat“ u svojih 36 minuta nudi toliko da se jednostavno ne da sve sažeti u jednu rečenicu – „Atlas Horas“ genijalno spaja funk, disco te dub; iskonski tropski osjećaj, odnosno osjećaj svježine te lascivnosti prošaran je po cijelom albumu. Prva polovica albuma osjeća se kao zabava na koju je pozvan cijeli svemir (posebice na „Noćni leptiri“), dok DJ na toj zabavi pušta samo najopskurnije hitove…ma ne znam, Wgande Kenye ili Los Mirlosa. I dosta skica te motiva na albumu se ponavlja; gitara te značajnih riffova, koji bi pomogli k još većoj eksploziji tog vječnog plesa koji je „Voodoo Beat“.

To ipak ne znači da smo potpuno prikraćeni za isto – „Korzika“ sa svojim minimalnim riffom na gitari zvuči jednostavno toliko prokleto svježe, mantrično te prekrasno, da je teško zamisliti kako Korzika u biti niti nije poznata po funk/disco izvođačima, već po tradicionalnoj, polifoničnoj, teško razumljivoj glazbi. S „Korzikom“ bi nemanja komotno mogao postati misionar svjetske glazbe Korzici i paf! – Korzika više ne bi zaspala u otočkoj depresiji koju joj je nametnuo Petro Guelfucci s „Corsicom“ (u biti niti ne treba poznavati Guelfuccija, već samo slušati pjesmu i lamentirati koliko je ista žalosna).

Možda je na ovoj točki dobro spomenuti kako je nemanja za „Voodoo Beat“ uzimao inspiraciju od grčke priče Orfeja i Euridike te filmova „Orfej“ Jeana Cocteaua iz 1950. godine i „Crnog Orferja“ Marcela Camusa iz 1959. godine, od kojih su obadva krasne reinterpretacije mita o Orfeju i Euridiki. Iako je tekst minimalan kroz album, Orfejevo gubljenje Euridike krasno je personificirano kroz prvu polovicu albuma, koja je plesna, cvjetna i sretna, dok je druga polovica (sekvence tužnih akorda već se prolijevaju na „Zle oči“) nešto nesretnija te smirenija.

Tako je „Tropical Sheitan“ ona druga, lošija strana beskompromisne ljubavi. Čak je i Đorđe Balašević rekao da su sve prave ljubavi tužne, pa je tako i nemanja vjerojatno reći otprilike isto – no, umjesto prevelike količine teksta za pjevanje i previše akorda za sviranje nad promilom i pol, „Tropical Sheitan“ putem harmonijskog mola (u biti, ljestvice koja zvuči čudno, žalosno i strašno u isto vrijeme), suptilnih gudača te ritam mašina, se može shvatiti kao interpretacija Orfejevoga gubitka Euridika.

Ali ako je vjerovati nemanju, dobro je katkad umrijeti – jer, oh moj Bože, druga polovica vjerojatno donosi i najbolje s ovog albuma. „Zov okeana“ sastavljen je od samo dva akorda te nemanjinog nepremostivog talenta za ugođaj, dok je „Euridikin ples“ obrada „Chongban Kour Sne“ Pen Ran, odnosno kambodžanske pop ikone, koja je u svojoj diskografiji rušila narative ranog udavanja, podređivanja te ostalih konvencionalnosti kambodžanskog društva. Nemanjino odavanje počasti Pen Ran toplo je, žalosno (posebice ako se pročita o sudbini Pen Ran) te od srca te vjerojatno najveći i najiskreniji doprinos hrvatsko-kambodžanskoj diplomaciji od uspostavljanja diplomatskih odnosa 1996. godine. Album završava „Opasne igre“, koje od cijelog svijeta uzora nabrojenih u ovom albumu ipak najviše počasti zvukom odaje Dinu Dvorniku na prvom albumu, s primjesama nekonvencionalnog elektroničkog ludila.

Uglavnom, samo Bog zna što je nemanja slušao za „Voodoo Beat“ i čime je bio inspiriran; jednim navratom je naveo kako mu u etabliranju stila pomaže ambijent Istre te cvrčci. Unatoč tome kako glazba ima nekakve sličnosti s Khruangbinom, nemanja se je i na „Voodoo Beatu“ odupro itekako primamljivoj lijenosti sviranja jednog d-mola i bezidejnog soliranja preko tog akorda. „Voodoo Beat“ je tropski album s dušom, srcem te zahtjevom da nemanja konačno složi jednu veliku Spotify/YouTube playlistu te usreći nas smrtnike s pjesmama, ne znam, vjerojatno kambodžanskog rocka iz šezdesetih, koje su prije slušali samo autori, izvođači te, evo nekim slučajem, on.