Neisplativa Mobyeva hrabrost

Kad je netko objavi ‘b-sideove’, možemo to protumačiti na dva načina: ‘li je glup, ‘li je hrabar. Reći za Mobya da je glup nije baš prikladno, s obzirom da je čovjek jedan od poznatijih glazbenika i da ga cijeni i kritika i publika. Dakle zaključak je da Moby nije glup, već hrabar.

Izdati “The B-Sides” albuma koji je pokupio pohvale i kojeg svi cijene može značiti jedino da mu je ponestalo novaca. Inače, za neupućene, ‘b-side’ nekog albuma je skupina pjesama tog autora koje nisu bile ‘dovoljno dobre’ da dođu na album ili nije bilo mjesta za njih ili se jednostavno ne uklapaju u album.

E sad, zamislite jedan lijepo uređeni album poput Mobyevog “Play“, pa onda zamislite da kupite CD na kojem se nalaze pjesme koje nisu izdane na gore spomenutom albumu iz jednog od gore spomenutih razloga.

Ne želim kritizirati Mobya jer ga vrlo cijenim, ali ovo izdanje mu nimalo nije trebalo. Ljudi koji su slušali ‘b-side’ albume nekog benda ili izvođača, svejedno, znaju koliko ta vrsta albuma slabije zvuči od, da se tako izrazim, full-albuma.

Moby je na ovu kompilaciju stavio pjesme koje u većini slučajeva zvuče poput njegovog hita “Whispering Wind” koji je također prisutan na ovom albumu, dakle lagana melodija i beat+klavirjature i neki blagi sample koji se vrti u pozadini. Jedino osvježenje je moguće osjetiti pri kraju albuma gdje pjesmama poput “Flying Over The Dateline“, “Sunspot” i “Running” mijenja melankoničnost u koju nas je uveo pjesmama na sredini albuma.

Daleko od toga da nešto fali melankoničnim pjesmama, ali kad ih netko stavi u sredinu albuma, i to napravi na takav način da dolaze do izražaja, to može djelovati čak i pomalo depresivno.

Početak albuma također je poprilično OK napravljen, ali ipak ponovo priznajem da me ubila sredina. Nemojte me krivo shvatiti, ovo je možda i ok album, ali ja ga nisam našao posebno interesantnim niti progresivnim. Nadam se da me Mobyevi ljubitelji neće objesiti zbog ovoga, ali to je moje mišljenje.