Nebo je davno iščezlo…

Svoj život poslije života kultni Bauhaus započeli su krajem devedesetih, kad je na opće oduševljenje njihove odane publike uslijedio niz prigodnih povratničkih koncerata (okrunjen video-auditivnim zapisom “Gotham”). Konačno osvanjuju i s novim studijskim albumom – “Go Away White“.

Golema je vremenska rupa između njihovog posljednjeg studijskog ostvarenja iz 1983. godine – “Burning from the Inside” i novog albuma; popunjena brojnim kompilacijama i side-projektima – a novo vrijeme prigodno je poslužilo da članovi smognu dovoljno snage i ponovno dokažu kako nimalo ne manjkaju vitalnošću. No je li sve baš tako ‘crno’?

Promatrajući ih iz tog novog kuta, gotovo je sablasno da ‘goth-dječaci’ – gospoda Murphy, Ash, Haskins i Jay – kakvima ih pamtimo na njihovom prvom odlasku s alternativne scene, osvanjuju u svojoj novoj ‘mladosti’, ne previše narušeni godinama koje nose; pohvalna je činjenica da su ostali vjerni sebi i svojim glazbenim promišljanjima, ali s druge strane, Bauhaus ovdje i sada zvuče pomalo autoironično, bez konkretnijih ambicija, svojem novom pokušaju udahnuvši tek nužan ‘adult-rock’ ugođaj.

Slušajući “Go Away White”, ostaje nostalgičan ali pomalo razočaravajuć ‘okus’ zvučnika – sve je tu; prepoznatljive gitarističke distorzije i solaže, moćna ritam-sekcija uz nezamjenjiv teatralni vokal Petera Murphya… no ono što čujemo više nalikuje reciklaži popularnijih momenata iz njihove sada već poodmakle antologije nego izazovu nekih novih ideja. Tim više što izvor inspiracije ne leži samo u ostavštini Bauhaus već na trenutke iskaču i zvuci posthumnog projekta poput Love & Rockets (posebno u uvodnoj temi “Too Much 21st Century“).

Svemu tome dodatno u prilog idu i fraze u nazivima pjesama – “Adrenalin“, “Undone“, “Mirror Remains“, “Zikir“, “Black Stone Heart“, “That Dog’s a Vapour” ili “Endless Summer of the Damned” zvuče kao igra na sigurno; nenadmašni duhovi prošlosti, kojih je i sama skupina itekako svjesna, stoga se ni ne trude previše.

Materijal je uglavnom usporenijeg ritma, sada već s pomalo suhoparnim finesama ‘dark’ estetike na kakvu smo u pogledu ‘arhitektonskog’ sivila Bauhaus navikli.

Monotonija uzima previše maha – ranije je predstavljala moćno oružje Bauhaus, ali sada je postala svojevrsnom manom; Bauhaus bespotrebno pretjeruju u naglašavanju svoje mračne strane – “Saved” primjerice, ima savršen ambijent, ali vokalne egzibicije u toku pjesme postaju patetične i zamorne, što pomalo graniči i s parodijom – Peter Murphy kao propali “Fantom iz opere”? Čemu?

Bauhaus, legendarni u svakom pogledu, inspirativni još i više jer njihov stvaralački opus i izvan granica gotičarske matice pokazao je brojnim primjerima koliko su pojedini članovi svestrani u svojem glazbenom eksperimentiranju – otkačeni Tones On Tail, pretenciozniji Dalis Car ili osebujniji Love & Rockets komotno bi mogli, sudeći po primjeru Bauhaus, započeti vlastitu fazu reanimacije jer nikad nije suviše kasno za ‘još jedan pokušaj’.

Reunioni su poput (neuspjelih) brakova – razvodi koji ponekad rezultiraju i ponovnim sretnim ljubavnim ishodom. Bauhaus se svojim primjerom vrlo solidno drže, prkoseći vlastitom ponoru između osamdesetih i 21. stoljeća.

Na svojem novom albumu produkcijski ne zaostaju za prethodnicima, ali taj ‘carski rez’ od gotovo trideset godina možda im je i najveći neprijatelj – skupina i dalje žari i pali u sferama koje najbolje poznaje i u kojima se najbolje snalazi, bez suvišnih kompleksa – no “Go Away White” u svojoj najboljoj varijanti zvuči tek kao zbirka davno izgubljenih, pomalo rudimentarnih b-strana nego kao punokrvan novi studijski album.