Na tragu petog elementa

Sigur Rós prvi je put u tako kratkom razdoblju, od godine dana, objavio novi album. Popis pjesama nije dug, no one su tradicionalno dužeg trajanja, kao što je neizostavna konstanta pjevačev falsetto.

Neglazbeni dio sedmog studijskog albuma nije zanemariv za analizu. Iako nam je islandski jezik uglavnom nepoznat, a ni Sigur Rós nam ne olakšava jer najčešće ne objavljuje tekstove pjesama, osim toga ima i svoj vlastiti emotivni melodijski i ritmički jezik zvukova zvan vonlenska korišten u ranijoj fazi djelovanja. No, dovoljno je pogledati prijevode naslova većine pjesama s ovog albuma – Sumpor, Opsidijan, Santa leda, Površina, Oluja kako bismo mogli zaključiti da je osnovna tema albuma zemaljska, islandska i podjednako univerzalna.Bez klavijaturista Kjartana Sveinssona album je dominantno ritmički. Ritam pun crescenda i melodija koje nadiru poput lave uz pucketanje i potmulu simbiozu basa, gitare i bubnjeva kontrastiranih blagim Birgissonovim vokalom karakterizira vatrenu “Brennisteinn” koja nas uvodi u glazbeno putovanje utrobom Zemlje ili pakla, kako vam drago. Suprotno eterično ambijentalnom albumu “Valtari”, na kojem se činilo da su Sigur Rós izvanzemaljci koji nas promatraju sa svog svemirskog broda na sigurnoj udaljenosti dok manipuliraju našim emocijama preko svoje mistične i bajkovite glazbe. Ova je pjesma, uz još dvije, bila objavljena kao EP koji je najavio ovaj album. Još snažnija i zvukovno prodornija je i naslovna “Kveikur” u kojoj kakofonija vrištećeg vokala, distorzirane gitare, grunge basa, udaraljki i zvona priziva apokalipsu vulkanske lave koja će prženjem Zemljinih rana omogućiti poravnanje sila prirode u kojima je čovjek samo jedna vrsta s greškom u DNA kodu. Nešto jednostavnija kakofonija vidljiva je i u pjesmi “Stormur“, izrazito pozitivnog ozračja. Riječ je o tipičnoj sigurrosovskoj pjesmi u kojoj glavna melodija teče kanalom natopljenim za ovaj put poprilično samouvjerenim ritmom bubnjeva, a oluja opjevana njome može biti samo ona koja donosi pozitivnu promjenu.

U “Hrafntinni” u zvuku metalnih udaraljki, gitara maženih gudalom i puhačke sekcije odzvanja hod po vulkanskom kamenju uz padinu, dok nas smirujući Jonsijev vokal tješi svojevrsnom uspavankom koja zamire u puhačkom solu. Nakon nje “Ísjaki” nas dinamičnom suigrom vokala i bubnjeva budi kako bismo mogli uživati u ljepoti ledenih bregova koji oduzimaju dah. Za takav impuls, koji diže raspoloženje, iskoristili su dance pop teksturu. Plesni ritam nosi glavni dio pjesme “Yfirbord“, aludirajući na buđenje i igru vrućih gejzira, nakon laganog početka s gudačkim dijelom stopljenim s vokalnim koji nas je smjestio u krajolik maglovitog jutra.

Glazba Sigur Rósa priča nam o vulkanima, gejzirima i ledu, dugoj zimi na način da nam omogućuje da sami odaberemo hoćemo li ju svojim doživljajem obojiti u komornom, mračnom, depresivnom tonu ili ćemo se odmaknuti iz naših urbanih okvira koji sputavaju povezanost s prirodom čiji smo sastavni dio i pustiti ju da se ulije u nas kroz sigurrosovske vibracije. U ovom drugom slučaju bend nam je ponudio četiri osnovna elementa, zemlju, vatru, zrak i vodu, a mi smo ti koji ih mogu dovesti u harmoničan sklad, omogućujući tako očitovanje petog elementa.

Album je školski primjer bendovima kako se mogu raditi beskompromisni pomaci prema inovativnom, a da se unatoč tome očuva prepoznatljivost. On je nekomercijalan, snažan, duhovan, a i svaka je pjesma drukčija. Jedno od boljih glazbenih izdanja ove godine.