Mystery Jets: Karantenska višeslojna rapsodija

Mislim da ću svaki put kad ću pisati o Mystery Jetsima krenuti s njihovim remek-djelom “Radlands” koji je baza za sve stvari koje su potom napravili. Upravo taj album je donio neki novi, nazovimo ga, ‘ozbiljniji zvuk’ nakon kojeg se izgubila dječačka zanesenost koja je dominirala na početnim izdanjima benda. Bili su dobri i ranije, ali s tim su zakucali i krenuli u sasvim drugačiju glazbenu sferu u kojoj se i danas odlično drže.

Kad kažem ‘odlično drže’, tu prvenstveno mislim na frontmena Blainea Harrisona koji ima sve većih zdravstvenih problema, zbog kojih pate live nastupi i turneje, a i sam izlazak novog albuma je pomaknut više od pola godine jer je bio hitno hospitaliziran krajem ljeta. Ipak, s novim datumom nismo dobili album u fizičkom izdanju koje je zbog COVID-19 krize odgođeno za bolja vremena, najvjerojatnije negdje u lipnju, ako ne i kasnije.

S druge strane, čini se da je s Blaineom teško surađivati, budući da je zadnji u nizu prije nekoliko mjeseci otišao i njegov dugogodišnji side-kick William Rees, a treba podsjetiti da je i tata Henry morao izaći iz benda, da bi se potom i vratio… Kad sve to zbrojimo, možemo doći do zaključka da je Blaine vrlo osebujan lik s kojim je vjerojatno kompleksno raditi, ali, unatoč tome, stvara predivnu glazbu, pa mislim da se ne trebamo previše baviti njegovom osobnošću u narednim redovima teksta.

“A Billion Heartbeats” je šesti album u karijeri benda i dolazi četiri godine nakon “Curve of the Earth” koji je imao veliki teret svojeg prethodnika pod imenom “Radlands”. Na “Curve of the Earth” su nedostajale neke nijanse u pjesmama da one dobe potrebnu jačinu, dok je “A Billion Heartbeats” dobio to nešto i čini se kao jači i dominantniji od svog prethodnika, te će za sada dobiti titulu ‘prve pratilje’ u karijeri Mystery Jetsa.

Taj ‘odrasliji zvuk’ je dodatno kalibriran, sve pjesme su laganije i opuštenije atmosfere u kojoj dolazi do izričaja Blaineova lirika, često i politički obojena. Kako je u posljednje vrijeme često u bolnicama, tako je napravio i ‘pjesmu zahvale’ britanskom zdravstvenom sustavu (čak su imali i koncert u jednoj bolnici), a i druge pjesme se dotiču problema kroz vizuru Blainea.

Upravo sve to navedeno se osjeća već u uvodnoj “Screwdriver” koja je odlično posložena. Počinje kao neka stvar Foalsa, do tutnjajućeg refrena ala Muse, dok u drugom dijelu skladbe dominiraju jaki psihodelični elementi i elektronika. Pjesma govori o ‘stanju nacije’, odnosno o negativi koja sve više kulminira oko nas, pa refren ne može biti jednostavniji i upečatljiviji nego što je ‘Fight them with love!’.

“Petty Drone” poprilično duguje ranoj psihodeličnoj glazbi s Otoka i tu su se Mystery Jets nekako najviše približili The Beatlesima, iako je ovdje svirački dio mnogo ‘neuredniji’, čime smo dobili sasvim novu dozu kreative. S druge strane, “History Has Its Eyes on You” pokazuje svu višeslojnost koju bend danas posjeduje, od produkcije gdje se višeglasje fino uklapa do raznih synth dionica koje obogaćuju melodije.

Naslovna pjesma “A Billion Heartbeats” je možda najveći zicer albuma jer nalikuje na neke ranije pjesme u kojima postoji nekoliko predivnih prijelaza, te refren s egzekucijom ‘Every human has a billion heartbeats, So why do we lie and cheat till we’re old, And time is up on Earth?’, dok je do nje prelijepa balada “Endless City” koja bi se mogla iskristalizirati kao skriveni favorit albuma.

Drugi dio otvara već ranije spomenuta oda “Hospital Radio” koja ima klasičnu gradaciju pjesme, a “Cenotaph” koristi sličnu dobitnu formulu. “Campfire Song” djeluje nekako najpopičnije, dok posljednje dvije “Watching Yourself Slowly Disappear” i posebno “Wrong Side of the Tracks” više vuku na neke arena rock balade tipa U2 ili Kings of Leon na posljednjim albumima.

Mystery Jets su jedini bend kojemu sam iz albuma u album davao pola ocjene više. Sve je krenulo s trojkom za njihov prvijenac pa skroz do vrhunca s “Radlandsom”. U tom slijedu, prošli album je malo odsklizao, ali se zato sve vratilo na svoje mjesto s novim, gotovo jednako genijalnim albumom “A Billion Heartbeats”.

Zbog svih komplikacija koje su se događale oko izdavanja albuma, skoro sve pjesme su objavljene prije samog albuma na svojevrsnoj EP kompilaciji “Petty Done”, ali sam svjesno ignorirao sve te singlice čekajući da album čujem odjednom u cijelosti, baš onako kako je izvorno i zamišljen. Mislim da je odluka bila i više nego dobra! Slušam ga već cijelo popodne, a siguran sam da ću ga još mnogo puta čuti u bližoj, ali i daljoj budućnosti jer to je to, to je ono što mi se sviđa, što mi paše. To će mi zasigurno biti jedan od najboljih albuma u 2020., godini koja bi mogla ostati zapamćena kao godina s najviše preslušanih albuma, jer što ćeš drugo raditi, nego slušati muziku kada si zatvoren u svoja četiri zida.