Motorhead ne promašuje

Vjerojatno nema teže stvari u svijetu heavy metala nego što je to objavljivanje albuma neposredno nakon ili neposredno uoči izlaska novog Iron Maidena.

“Bad Magicu” Motorheada dogodilo se upravo to. No, jasno je da Motorhead nudi obrnutu logiku u odnosu na Maidene. Svaki puta kada Maideni pokušaju biti drukčiji nego na prethodnom albumu, Motorhead pokuša biti isti. Logika drukčija, rezultat drukčiji, dojam drukčiji.Motorhead se već godinama ne sluša da bi se u njemu pronašlo ono što se ne može na nekom albumu ranije. A ukoliko se traži, potražit će se na nekom albumu iz osamdesetih. No, isto tako, Motorhead ne promašuje. Gotovo nikada.Već neko vrijeme glavna vijest, jedina vijest, vezana za Motorhead jest Lemmyevo zdravlje. Odlasci s pozornice, slabiji i kraći koncerti, mučenje legendarnog rockera s pjevanjem, konstantne su priče koje se petljaju oko Lemmya i njegovog gotovo već mitskog statusa unutar hard rock i heavy metal zajednice.

U takvom trenutku izlazi ovaj album koji je još jedna potvrda da trojki ne pada na pamet postati jedan od bendova koji ostaju aktivni samo kao koncertne ili festivalske atrakcije bez ikakvog relevantnog studijskog materijala, već i dalje nastavljaju stvarati glazbu koju je teško označiti bilo kao novu, bilo kao već viđenu, mnogo lakše kao svoju.

Album počinje promuklim, možda i više no ranije promuklim, Lemmyevim usklikom “Victory or Die“, koji toliko dobro funkcionira u ovom trenutku Lemmyevog života i sigurno nije slučajno prvi stih prve pjesme na albumu. Iako sve do “Till the End” treba čekati na promjenu tempa, niz od “Fire Storm Hotel” do “Electricity” ističe se kao najbolji dio albuma. Četiri klasične Motorhead pjesme koje mogu proći na svakoj heavy rock fešti i na svakom koncertu benda.

Spomenuta, baladna “Till the End” dobro dođe kao predah u i dalje izrazito brzom albumskom repertoaru benda, a Lemmy i ovdje ispada prilično uvjerljiv. Odmah nakon nje opet slijedi speed metal “Tell Me Who to Kill” i uho se opet navikava na klasičan zvuk benda. Nastavlja se to sve do posljednje pjesme, potpuno drugačije, obrade “Sympathy for the Devil” Stonesa u kojoj Lemmy još jednom potvrđuje gdje su izvori Motorheada, nasuprot mnogim drugim heavy bendovima.

“Bad Magic” ukupno nije nikakva prekretnica u karijeri benda, već je, za bendovske standarde, prosječan album pristigao u vrijeme kada je Lemmyu potreban dodatan zamah u glazbenom životu. U tom segmentu posao je obavljen. Za ostalo je ipak potrebno konzultirati neke ranije albume.

Bendu treba, između ostalog, podići spomenik i zbog frekvencije izdavanja albuma jer u vrijeme kad se nikom više ne isplati izdavati albume onako kao što se to isplatilo kad je Motorhead počinjao, a i nakon toga, ne odustaje od formule jedan svake dvije, maksimalno tri godine. To je prava rijetkost za bend koji postoji 40 godina i za frontmena koji je prošao ono što je prošao Lemmy.

O bilo kakvim oznakama posljednjeg albuma, kraja benda i potrebnog odmora Lemmya trebalo bi se pričati, ali u kontekstu Motorheada to dođe gotovo kao blasfemija. A dojam i status besmrtnosti dosad si je još tijekom karijere osigurala šačica bendova.