Modernistički pristup jazz fuzijama

Malo je reći da se Marcus Millera u svijetu bass gitarista smatra jednim od rijetkih virtuoza. Njegovo poznavanje umijeća sviranja bass gitare neupitno je, ali isto tako je neupitna njegova producentska karijera. “Silver Rain” je skup obrada, ali i autorskih dijela ovog glazbenika, a kako sve to zvuči pročitajte u sljedećim redovima.

Nakon kratkog intra koji nosi prikladan naziv “Intro Duction” i u kojem nam Marcus Miller odmah pokazuje svoje sviračko umijeće, zatim prelazimo na prvo Marcusovo autorsko djelo na ovom albumu, točnije na pjesmu po imenom “Bruce Lee“. Razrađujući temu koja podsjeća na glazbu iz kineskih filmova sa živom lounge podlogom Marcus nam odmah pokazuje svoju zanesenost bass linijama svirajući u paru s gitarom i u drugom dijelu pjesme s pianom, koji kao da su vokal ‘odgovaraju’ na njegove note. Ova zanesena igra mi se prilično svidjela i pun ushićenja prelazim na sljedeću pjesmu.

“La Vilette” ugoščuje po prvi puta na albumu vokal (ukoliko zanemarimo intro) i ovoga puta u malo ‘tužnijoj’ maniri ponovo demostrira ‘razgovor’ između vokala i Millera. Osim lead vokala na pjesmi se pojavljuju i back-vokali koji stvaraju melodiju u pjesmi, tako da osim vokala, bubnja i bassa u pjesmi nema nikakvih drugih instrumenata koji bi poradili na samoj melodioznosti pjesme, tako da je jako zanimljivo slušati tu igru i način na koji Miller usklađuje ovaj minimalizam instrumenata i dokazuje da za pravu melodiju nije potreban piano.

Pjesma “Frankenstein” je malo žešća od svojih predhodnika i dolazi nam u pravoj jazz-rock maniri. Ova pjesma ne samo da je brža dinamikom i tempom, nego je instrumentalno bogatija od prije spomenutih, tako da uz prije navedene instrumente ovdje možemo susresti trubu, saksofon, trombona. I gitara je bitno drugčija, tako da gitarista puno više koristi papučicu s efektima nego prije, a i sama glasnoća gitare je bitno pojačana. Ova pjesma nam je zanimljiva i stoga što demonstrira kako Miller ‘leži’ u tipičnom bendovskom sviranju jer je on sam u velikom dijelu pjesme u drugom planu i iz pozadine prati ostale instrumente. Sama melodija pjesme je napisana žestoko poput kakvog rocka, no tehniciranje instrumenata dodaje pjesmi onu inovativnost koja krasi jazz.

No, za razliku od “Frankenstein”, “Moonlight Sonata” nam ponovo donosi minimalizam Millerovog zvuka. Pjesmu otvara zvuk akustične gitare kojoj se ubrzo pridružuje Millerov bass. Zanimljivo je pojavljivanje orgulja u ovoj pjesmi, koje ovoj klasičnoj pjesmi ostavljaju isti takav zvuk, no prisustvo ostatka benda čini ovu obradu zanimljivu i malo modernijoj publici. Stil pjesme naginje blues zvuku što pogotovo postaje eminentno u sredini pjesme kad se bendu priključuju saksofon i ostali puhački instrumenti koji dodatno pojačavaju taj sjetni blues ton. No ono što je mene posebno zaintrigiralo na ovom albumu je obrada pjesme “<bBoogie On Reggae Woman”. Stilski pjesma pripada u jazz, no tu je dodano i elemenata funka tako da čitava pjesma kroz taj element dobiva na melodioznosti i time podiže momenat ‘sreće’ koju ova pjesma izaziva. Millerov bass u ovoj pjesmi istinski divlja i zvuk koji proizvodi je stvarno inspirirajući.

Naslovna pjesma albuma “Silver Rain” bazirana je na reggae ritmu, što mi je posebno lijepo sjelo. Iako ima jazz elemenata, reggae utjecaj na ovu skladbu je neupitan. Miller u ovom ritmu definitivno odlično leži s obzirom da je bass gitara jedan od najvažnijih djelova u kompoziranju reggae glazbe. Ova kombinacija mi je izuzetno zanimljiva, s obzirom da fuzije jazza i reggaea ne možemo čuti toliko često, a i činjenica da je Miller besprijekoran basista dodatno pojačava intezitet ove pjesme.

“Girls And Boys” nas ponovo vraća u jazz ritam i pokazuje svu Millerovu poletnost u sviranju bassa. Ovdje opet možemo čuti već spomenuti ‘jam’ između vokala i bassa koji uz kvalitetnu temu pjesme koncepcijski zvuči stvarno ok, no ipak, mislim da je Miller ovdje malo pretjerao s tehniciranjem i da je dao previše slobode svojim glazbenicima, no treba pustiti ljudima da se malo ‘ižive’. Sljedeća obrada, “Sophisticated Lady”, ponovo nas vraća u sjetu sa sličnim ugođajem u pjesmi kao u pjesmi koju smo prije spomenuli – “Moonlight Sonate”. Ovdje se pojavljuju isti instrumenti kao u spomenutoj pjesmi, samo što je ovdje fokus malo pomaknut na puhačke instrumente i zvuk koji je malo više baziran na jazzu nego na bluesu.

Prije zvaničnog ‘outra’ Miller nam je pripremio još jednu močnu skladbu pod nazivom “Power Of Soul“. Vidno inspiriran funk zvukom i njegovom kombinacijom s jazzom, Miller nam zadnji puta na zvaničnom dijelu albuma u svoj snazi demonstrira svoje umjeće sviranja bassa kao što nam demonstrira što znaju njegovi prijatelji iz benda! U pjesmi se prilično tiho pojavljuje i DJ scratch što joj daje notu koju smo mogli čuti na pojedinim djelovima zadnje Blue Note kompilacije koju je slagao Maestro. “Outro Duction” ponovo predstavlja scratch, ali i minimalistički zvuk koji je Miller zastupao na velikom dijelu albuma. No, ukoliko ste mislili da je to sve, varate se!

Miller nam je za kraj pripremio jednu bonus pjesmu koju je nazvao “The Lord’s Prayer“. Samu pjesmu otvara zvuk orgulja i saksofona, kojima se jako brzo pridružuje bubanj i Millerov bass. Pjesma je izrazito duhovne i osjećajne note, i pruža nam trenutak kada možemo razmisliti o svemu što nam je Miller demonstrirao na ovom albumu. No opet sam vas prevario, nakon kratke tišine ponovo počinje pjesma, koja ovoga puta pripada jazz-dub zvuku što definitivno odlično zvuči pogotovo uz Millerov bass i trubu koja mu pomaže graditi zvuk, a uostalom kakav bi to dub bio kad nebi dodali i malo ‘echo’ efekta?

A što nam je to Miller zapravo demonstrirao? Iako je čitav album više nego dobro odsviran i iako je u većini slučajeva zbilja ‘držao’ glazbenike (a i sebe) pod kontrolom da ne odlutaju u bespotrebno tehniciranje, moram priznati da mu to na par mjesta ipak nije uspjelo. Ipak, ne možemo mu sada to zamjeriti, ali mu ne možemo niti oprostiti (nadam se da svi znate kako zvuči kad jazz glazbenici tehniciranjem odlutaju od teme), tako da je rezultat ovoga gornja ocjena. Ovaj album bi preporučio svim bassistima za slušanje kao i svim zaljubljenicima u jazz, ali i u malo eklektičniji pristup modernom jazz zvuku. Njegova slušateljska i sviračka težina ipak ostaje neupitna dok procjenu kvalitetu svega ovoga ipak ostavljam na vam