Metalno-orkestralna simfonija u kazalištu snova

Jedna od najvećih avantura koja vam se može dogoditi jest susret s Dream Theaterom. Bilo da ste njegov fan otprije ili to tek želite biti, nema nikakve razlike. Jer, ‘obračun’ s ovim sjajnim bendom, bilo da je to na njihovom koncertu ili pored CD, odnosno DVD playera, uvijek donosi tako nešto.

Istina, za razliku od onih u pravom smislu te riječi, koje često znaju biti pune neizvjesnosti, ovdje se radi o muzičkoj avanturi, koja u “Score” slučaju traje više od četiri sata, i kojoj ne nedostaje dramaturgije. I to u društvo vrhunskog progresivnog metala, koji, uz uobičajene rockerske, poprima i široke simfonijske razmjere.

Dream Theater je i na ovom izdanju, pripremljenom povodom proslave dvadesete godišnjice djelovanja, a snimljenog na završetku “Octavarium Tour”, 1. travnja ove godine u Radio City Music Hallu u New Yorku pred 6.000 svjedoka, pokazao svu raskoš svojeg talenta.

Sofisticirana, temeljito razrađena svirka s visokim pojedinačnim, ali i skupnim tehničkim karakteristikama, koja i prije uključivanja simfonijskog The Octavarium Orchestra ima puno elemenata klasike u svojoj priči, ne može razočarati niti jednog progresivnog fana.

A baš toj progresiji ovaj bend pridaje punu pozornost. Naime, svaki puta kad ga gledam ili slušam, čini mi se sve boljim, i nema sumnje da memberi puno vježbaju prije nego se pojave pred vrlo zahtjevnom publikom. Jer, njihove su pjesme oduvijek bile, i još jesu, izuzetno zahtjevne, s besprijekorno odrađenim aranžmanima, i samo ih se s urođenim talentom, ali i vježbom, može izvesti na način kakav je ovdje prezentiran – gotovo savršen.

Istina je da bi se za gledanje ovog materijala, doda li se tome i slušanje trostrukog audio zapisa s istim koncertnim track listom, gotovo trebao uzeti godišnji na poslu ili čekati školske praznike, ali se to itekako isplati, i ne treba žaliti vremena provedenog uz ovo izdanje. Samim tim što je i čujno i vidljivo da su muzičari dali sve od sebe.

Od hiperaktivnog Mike Portnoyja na bubnjevima, preko Johny Myunga na basu, sympho Jordana Rudessa na rotirajućim klavijaturama, ili Johna Petruccija, čije mi se gitarističke ritam linije čine snažnijima nego ikada, da ne govorim o fascinantnim solo dijelovima, koji sve izraženije poprimaju karakteristike heavy metala.

Najslabijim, ili možda bolje rečeno, najmanje odličnim dijelom ovog benda uvijek sam doživljavao kanadskog pjevača Jamesa LaBriea, što se i ovdje dokazalo, ali u daleko manjem obimu nego prije.

O vrijednosti orkestra, kojem dirigira Jamshied Sharifi, i kojem pripada ‘Set 2’ na prvom disku kojeg opisujemo, gotovo pa bi bilo nepristojno i neumjesno pričati. Uobičajenu razinu simfonijskog ugođaja pomnožili su barem sa sto, kako u epohalnim dvadeset do četrdeset minutnim remek-djelima “Six Degrees Of Inner Turbulence” (podijeljenom na osam podnaslova), “Octavarium” ili “Metropolis“, tako i u manje zahtjevnim kompozicijama, poput predivne balade “The Answer Lies Within“. Definitivno najbolja metalno-orkestralna suradnja, nad kojom bi se mnogi trebali zamisliti, i uzeti kao glavni kriterij prilikom odlučivanja da nešto slično poduzmu.

Cijelim koncertnim ugođajem dominiraju i ekrani, na kojima se izmjenjuju događaji iz povijesti benda, a među njima i onaj od 11.9.2001. godine, i rušenja poznatih ‘Blizanaca’, koja je svojevrstan uvod u pjesmu “Sacrificed Sons“. Samo podsjećam da su uz taj događaj Dream Theatrovci jako vezani, i to ne samo iz razloga što se radi o njihovom gradu. Naime, trostruki “Live Scenes In New York” izašao je baš na taj datum, i, da stvar bude još zanimljivija, centralno mjesto na coveru zauzimala su dva simbola New Yorka: Kip slobode i WTC – u plamenu. Naklada s takvim coverom odmah je povučena iz prodaje, i onaj ‘ko je uspio nabaviti prvo izdanje, danas ima malo bogatstvo.

A da ovo nije isključivo materijal za ljubitelje progresivnog ili simfonijskog metala, već da se tu može naći nešto i za one sklonih laganijim ritmovima, dokaz leži u ‘Setu 1’, a naročito u pjesmi “The Spirit Carries On“, jako naslonjenoj na srednje razdoblje Pink Floyda. Uz briljantnu svirku, koja je uobičajeni poklon Dream Theatera svojim obožavateljima, ovdje su im ponudili i dodatne; dvije do sada neobjavljene pjesme “Another Won” i “Raise The Knife“, koje su dio ‘Seta 1’, te vrlo zanimljiv bonus disk.

Čiji je vodeći sadržaj dokumetarac o povijesti benda (između ostalog tu je i Mikeov podatak da je za promjenu imena iz Majesty u Dream Theater zaslužan njegov otac). Tako se tu našlo puno snimaka iz svih razdoblja benda, interviewi sa sadašnjim i bivšim članovima, a tu su i dojmovi fanova snimljeni prije koncerta, pa šetnja kroz diskografiju i slično.

Također, tu je i simpatičan animirani “Octavarium”, te koncertne snimke pjesama “Another Day” iz Tokyja 1993., “The Great Debate” iz Bukurešta 2002., te “Honor Thy Father” iz Chicaga 2005. godine.

Cjelokupan pozitivan dojam upotpunjuje i odlična produkcija, koju su radili Mike i John, slika i ton materijala, ali i činjenica da je korišten optimalan broj kamera, koje su stigle popratiti sve važno, a da ne budu prenaporne i prenapadne, ali i da nešto bitno propuste. To kažem iz razloga što se bendovi znaju hvaliti kako im je koncert sniman s 20 ili više kamera, ‘ko da je to nešto od životne važnosti.

Iako je ovdje puno toga napisano, nema ničeg novog, ničeg što se od benda Dream Theatrove reputacije ne bi moglo očekivati. Benda koji je, uz Iron Maiden, danas zasigurno najjače i najcjenjenije metalno ime. I iz tog razloga ovo se izdanje, zajedno s trostrukim CD-om, ne bi trebalo propustiti.