Mayales: I dalje u svom psihodeličnom svijetu

Gledajući godišnje top liste (i same recenzije) glazbenih kritičara (posebno onih starije generacije), Mayales spadaju među naše najbolje bendove (ako ne i najbolji bend, uzmemo li isključivo te parametre). Nakon toliko vremena, i dalje sam dojma da publika nikako ne prepoznaje sav taj talent kojeg ova ekipa posjeduje. Zašto je tome tako, vjerujem da bi mogli naširoko raspravljati, ali činjenica jest da Mayales radi zanimljivu glazbu baziranu na ranoj psihodeliji koju neprestano pokušavaju modernizirati.

Novi, četvrti album po redu krenuo je ustaljenom metodom. Svi ‘stariji kritičari’ su se odmah uhvatili u koštac s albumom i recenzirali ga, te su ga proglasili novim remek-djelom benda (sudeći prema ocjenama, namjerno nisam htio čitati jer želim donijeti vlastiti sud o albumu). Vjetar u leđa je album svakako dobio.

Album nosi naziv “Domovina”. U današnje vrijeme nacionalizma i pseudonacionalizma djeluje malo teško, možda i neprikladno za jedan bend poput Mayalesa, ali nadam se da ono što je na samom albumu neće odbiti publiku kao što bi to mogao naslov. Štoviše, sam vizualni izgled albuma je iznimno zanimljiv i moderan, pa i kad još uvijek nismo stavili sam CD u stereo uređaj, imamo jedan veliki minus i plus, a sad konačno o samoj glazbi…

Mayales su u dosadašnjoj karijeri napravili tri, gotovo potpuno različita albuma koja ipak djeluju kao da su ih potpisali isti momci. Upravo ta hrabrost šaranja, a opet ostati svoj je nešto u čemu se bendovi znaju pogubiti ili ispadati pretenciozni, ali kod Mayalesa je to prednost jer svaki put s nestrpljenjem očekuješ kamo će te odvesti na svojem novom putovanju. Generalno, nekako mi se čini da su ovdje najmanje eksperimentirali sa svojim zvukom, te da su odlučili napraviti ono najbolje što znaju – osunčani psihodelični rock album.

Već s uvodnom “Hoćemo svoj film” osjećamo da bend okreće pilu naopako, da želi ponovno malo eksperimentirati sa zvukom, nešto poput The Flaming Lipsa. Već sa sljedećom “Nema me ovdje” vraćaju nas u ’90-e, u doba kada su The Verve radili svoje najbolje radove temeljene na psihodeliji i njihovoj viziji britpopa koji je tada bio iznimno popularan na Otoku (ali i šire).

Sa sljedećim pjesama krećemo u razred za napredne, što se tiče psihodelije. U njima su objedinili sve faze razvoja te žanrovske odrednice, pa imamo ponegdje skroz laganije momente, preko uvrnutih klavijatura, pa sve do urnebesnih solaža kojima obiluje posljednji singl “Divlje pastrve”. Tu iznova dolazim do zaključka da Mayales teško može privući novu i mlađu publiku, da je ovo više za iskusne glazbene sladokusce koji se godinama doziraju sličnom glazbom.

Druga polovica albuma kreće odlično. Rif poput New Ordera uvodi nas u najhitoidniju stvar albuma koja bi u ‘normalnom svijetu’ poharala sve glazbene ljestvice i radio stanice. “Dupli svijet” nastavlja tradiciju sličnih singlova s prošlih albuma, ali djeluje još dorađenije, eksplozivnije, melodičnije, s nizom prekrasnih preokreta i predivnih vokala. Ukratko, ovu pjesmu bih lagano mogao zamisliti u pjesmarici bendova kao što su Belle and Sebastian.

Nakon nje slijedi raniji singl “Još jedan krug” koji ponovno udara baš onako kako treba. Simpatična i vrlo zarazna melodijica, ukrašena gostujućim vokalom Ivane Starčević, djeluje kao jedan od najvećih favorita koje su Mayales do sad objavili, a odmah do nje je “Montreal”, još jedna vokalna suradnja, ovaj put s Mary May koja je u pandemiji očito zaključila da će sve više pjevati na hrvatskom jeziku. Fino se stopila s atmosferom koju Mayales žele predstaviti na “Domovini”.

Sličan dojam ostavlja i suradnja s Aljošom Šerićem (Pavel) u “Koliko je stvari ostalo”, a posebno je dojmljivo koliko se vokalno njih dvojica podudaraju (kao i vizualno pošto obojica imaju ‘nulerice’ s velikom prosijedom bradom), pa sve zvuči prirodno i zanimljivo. Do kraja su još solidne “Vilo od postelja” i  “Adio galioti”.

Što će u konačnici “Domovina” donijeti karijeri Mayalesa, tek ćemo vidjeti. Ono što se sad može zaključiti je da su i dalje kreativno moćni, da znaju napraviti hit-singlice (kad to žele) i lagane balade koje se valjaju u moru psihodelije… Sve u svemu, i dalje su inspirativni, spremni polučiti nešto novo i drugačije. Ipak, ostaje još uvijek veliki upitnik nad glavom hoće li Mayales uspjeti napraviti taj iskorak o kojem kritičari neprestano tupe (o studijskim remek-djelima) ili će bend ostati na nekoj razmeđi. Sve u svemu, “Domovina” jest obavezno štivo za ovu godinu, kako god to okrenuli.