Mary May: “Dražesni pupoljci svibanjski”

Zbog čega je kraj tanjura malo kose? To je Mary May pojela Lanu Del Rey za doručak. Pjesme su joj kako kaže drugi dio njena umjetničkog imena – “Darling Buds of May”, odnosno “Dražesni pupoljci svibanjski”, stariji će se sjetiti te serije s Davidom Jasonom i Catherinom Zeta Jones koja se svojevremeno emitirala na HRT-u. Iako pjesme Mary May donose zamjetne količine tuge, ona nikad nije deprimirajuća, nego uznosita jer ju je ona uspjela izraziti, i time kao da je izrazila dio naše tuge.

Zagrebačka (i trpanjska?) kantautorica i violinistica (završila je srednju muzičku školu) je u jednom albumu skupila više dobrih pjesama nego Lana Del Rey u zadnja dva i pritom pokazala zavidnu sposobnost komponiranja i pjevanja. Mary May je poprilično naslušana i izvodi muziku koju voli: Jeff Buckley, Nina Simone, Nick Drake, Karen Dalton, Townes Van Zandt, bi sigurno negdje na onom svijetu stisnuli nekakav “Like”. Po osobnom dojmu, ni Marku Laneganu ne bi bilo odbojno pjevati ove komade. To pogotovo vrijedi za “Softest Tune” u kojoj vidim Lanegana kako s guštom ispušta onaj urlik na kraju. No, s jedne strane albuma je taj urlik, s druge je ponekad lepršavo pjevanje i jedno i drugo Mary May izvodi vrlo, vrlo uvjerljivo. Za produkciju albuma se pak pobrinuo domaći markantni Mark koji se preziva Mrakovčić.

Mary May razumije američke muzičke idiome kao što su blues, folk i orkestralni pop i izvodi ih sa sigurnošću. Osnovni instrument Mary May, violina nije ovdje u prvom planu. Kantautorica kaže da je muzika našla nju i to vjerojatno objašnjava prirodan tijek pjesama s ovog albuma, u kojem se jedna nadovezuju na drugu i poput puzzli čine cjelinu. Za nastanak ovih pjesama kaže da je prethodilo jedno vrlo emocionalno intenzivno vrijeme i emocije koje je proživjela su izašle iz nje kroz pjesme. Neke su poprilično mračne, ali lijepo zvuče. Bilo bi lijepo da joj za drugi album ne bude toliko stresa, a da svejedno publici podari lijepe pjesme.

Njen zvonki glas uspješno meandrira između dočaravanja ukleto izgubljene nevinosti i anđeoskog, čak ponekad zvuči kao da sjedi sama u sobi, pjeva si da si olakša, a netko je skrivećki snima. Njeno čedo je ovaj nastupni album koji bi mogao poslužiti kao lektirica Franki Batelić nek’ si posluša “Just Fine” pa možda dobije ideju kako je trebala zvučati ono njeno “Crazy”, a možda joj se svidi “Never Fixed Nobody” kao zagubljena tema špice nekog od filmova o Jamesu Bondu. “Somewhere Else” je još jedan fantastičan pop-ubod. Album zatvara “What A Day” i u tih četrdesetak minuta Mary May je rekla više nego mnogi u sat vremena, dva sata ili pak cijeloj karijeri.