Willow Avenue: Sjajan debi američkog okusa i zagrebačke adrese

Moram priznati da nisam veliki ljubitelj domaće glazbe, osim iznimaka u obliku nekoliko etabliranih imena koja su odavno dokazala svoje talente i kvalitete. Ne znam točno u čemu je problem, ali vjerujem da dobar dio otpada na one godine u kojima mi se činilo da je hrvatska scena valjda najgora na svijetu (slušajući domaće radio stanice, još uvijek ponekad imam taj osjećaj) – i da nije na hrvatskom jeziku, već po prvim taktovima bez greške bih prepoznavala da se radi o domaćici – grozna produkcija, užasan beat, prožvakane melodije, zastarjele ideje, natruhe etno elemenata bez ikakvog posebnog smisla, pa zatim neki od naših po ničemu prepoznatljivih i posebnih vokala, pa ako bi odlučili pjevati na engleskom još i ti grozni naglasci i pidgin English tekstovi na razini petog osnovne. No, već cijelo desetljeće, ako ne i više, stvari su se drastično promjenile, bar što se tiče nekekavih uvjetno rečeno “manjih” bendova, bendova koji se na naš radio ne mogu probiti, ali su zato voljni slijediti svoju umjetničku viziju i polako izgrađivati usku, ali vjernu publiku. Kad “naletim” na jedan od takvih, zaista se znam ugodno iznenaditi i obećati si da ću više vremena posvećivati domaćoj ili regionalnoj sceni.

Stoga, bilo mi je i više nego drago “naletjeti” na Willow Avenue, trojac koji je započeo suradnju za vrijeme prvog velikog lockdowna, čistim spletom okolnosti, u kojem je druženje u zagrebačkom kvartu Vrbik za ovo troje susjeda preraslo u umjetničku suradnju. Mary May, zasluženo već poznata našoj javnosti, svoj je nastavak priče pronašla u dvojcu Jakša Perković (umjetnički Jack De Shaw) i Ante Perković (naravno, ne onaj Ante Perković, R.I.P.), koji se se pokazali savršenim izborom za nastavak njezine karijere. Kad se stvari događaju ovako spontano, bez predumišljaja i bez umjetnih namjera, obično iz toga ispadaju odlični bendovi, u kojima članovi zaista dijele neku viziju. Već na njihovom ovogodišnjem prvijencu “Come What May” jasno je da su oni bend koji se jako brzo “skužio”, da dijele zajednički jezik i glazbene senzibilitete, te da glazbu doživljavaju na sličan način – za svo troje, po svemu sudeći, to je poziv, pa makar i ako nikad ne postane pravi posao. Također, svo troje su iznimni glazbenici, pa je predivan, vanserijski vokal Mary May, zajedno s njezinim tekstovima i melodijama, pronašao pravi dom u rukama dvojca Perković, koji slaže zanimljivu zvučnu sliku od djelića folka, bluesa, jazza i americane, pritom ostajući prepoznatljiv i svoj. Sve one predrasude o hrvatskoj glazbi iz uvoda otpadaju u trenutku – od prvog do zadnjeg takta radi se o predivno i znalački odsviranom, otpjevanom i produciranom albumu iza kojeg stoji istinski talent.

Njihov uvodni singl “Hello, Goodbye” raskošno prikazuje sve te talente, dok vokal Mary May nevjerojatnom lakoćom lebdi povrh lagane, sanjive gitarske melodije, koja dodaje patinu sjete na podsjednik o prolaznosti svega, pa i ljudi u našim životima. No, budite upozoreni: “Mi smo bend tišine”, reći će Ante Perković – ono čime oni osvajaju zasigurno nisu ni buka, ni žestina, ni neki ludi ritam – sve je na neki način podređeno prigušenoj, zamagljenoj, meditativnoj i umirujućoj atmosferi, koja spaja sve pjesme u fluidnu, gotovo narkotičnu cjelinu. Album svoje vrhunce dostiže u pjesmama koje, povrh atmosferske i stilske finoće, uspjevaju uvjerljivo prenijeti i cijeli jedan doživljaj, životni snapshot ili prolazni osjećaj, kao što je to u uvodnoj, predivnoj “Museums”: “No use in saving a full grown man/They don’t say women and children first for no reason”, stihovi su koji mnogo govore u malo riječi, upleteni u finu mrežu akustičnih gitara i klavira, dok se Mary May pridružuje i muški vokal u lijepoj sinergiji, da bar malo obrani razloge zbog kojih važni ljudi postaju samo lijepe uspomene. “Come what may”, zajedno će dovesti pjesmu do vrhunca i kraja, reflektirajući na neki način i cijeli album – prihvaćanje neminovnog bez gorčine i ljutnje, u nerazdvojnom kolopletu sjećanja, snova i nadanja, ako bih baš morala pokušati uprijeti prstom u njegove glavne preokupacije.

Kao osobni favorit izdvojila bih lagani, jazzerski, gotovo zen trenutak “Downstream”, kao podsjetnik na činjenicu da su najljepši dani upravo oni u kojima zaboravite na sva očekivanja i prepustite se uživanju u “malim” stvarima, koju zatvara i impresivna, fingerpicked akustična gitarska minijatura. Svu raznolikost u njihovom izričaju oslikava i “More Love In The Streets”, koju otvara gotovo floydovska, ali usamljena, psihodelična električna gitara, da bi se zatim intenzitet lagano ali sigurno podizao kroz vrtlog basa i kratkih, gotovo improvizatorskih provala električne i akustične gitare, dok u jednom trenutku ne shvatite da i Willow Avenue mogu itekako biti, ako ne bučni, a onda zasigurno dramatični, a Mary May svojim vokalnim akrobacijama praktički grmjeti i potpuno preuzeti pjesmu, u jednoj od njezinih najimpresivnijih performansa s ovog albuma. Slični, intenzivniji i uvjetno rečeno raskalašeniji trenuci razasuti su diljem albuma, posebno u nešto dužim pjesmama kao što su “For Your Money” i “The Cure”, u kojima si i dečki i Mary daju više slobode i prostora za užitak u svirci i jammanje, ali koji se meni, unatoč tome što ih mnogi ljubitelji ovih žanrova preferiraju, zasad ipak više čine kao stilske vježbe, nego što su u službi samih pjesama. Usmjeravanje ove prigušene zvjerke, kao i sazrijevanje i rast izuzetno mlade Mary May u kantautorskom smislu vidim kao prostor za daljni razvoj benda. Svi potrebni sastojci, kao i ta teško uhvatljiva umjetnička kemija, već su tu. Usporedbe s Cowboy Junkiesima, Joni Mitchell, pristupačnijom PJ Harvey ili Davidom Crosbyjem koje su se pojavile u našim medijima povodom izlaska albuma u potpunosti razumijem, ali samo donekle prihvaćam – sve je to tu negdje, ali nije to baš to – njihova unikatnost i svježi pristup mnogo su dojmljivije kvalitete.

Sve zajedno “Come What May” čini zaista obećavajućim debijem, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Ionako, da se vratim na početak priče, bendovi kao što su Willow Avenue toliko su odmaknuti od hrvatske glazbene stvarnosti, bar one komercijalne, da sudjeluju u stvaranju, nadam se, neke nove, paralelne stvarnosti, u kojoj su takvi identiteti potpuno nebitni. Znam da su iz Zagreba, ali zapravo bi mogli biti i iz, ne znam, Nashvillea ili Memphisa ili kanadske Alberte, budući da sada svi živimo u nekom globalnom glazbenom melting potu i da glazba koja nam je važna dolazi iz svih krajeva svijeta. Bez obzira na to, zahvaljujem im što su mi otvorili uši za ono što hrvatska scena može ponuditi i želim im dug i uspješan ostanak na istoj, a i šire.