Mariachi album hardcore benda koji je popio previše tekile

The Bronx su nastali 2002. godine i u kratko vrijeme postigli mnogo u svojem žanru. Njihov žanr je hardcore punk, odnosno iskaljivanje bijesa na vrlo žestok način, a tijekom vremena su izgleda izgubili dio te ljutnje pa su za četvrti album odlučili napraviti veliki odmak od dosadašnjeg rada i složiti čisti mariachi album.

Da novi projekt nije čista zajebancija, već da oni misle ozbiljno, pokazala je i promjena imena u Mariachi El Bronx, te niz koncerata ovog ljeta po Americi.

“Mariachi El Bronx” je pravo osvježenje u ovoj godini, totalno neočekivano izdanje koje je iznenadilo i najokorjelije fanove The Bronxa kojima nije sjela promjena zvuka njima omiljenog benda.

Sada mi se javlja mali problem s usporedbama i uzorima Mariachi El Bronxa, budući da ne poznajem sve meksičke nacionalne trubadure i desperadose s gitarama, a bila bi prava glupost izvoditi neke zaključke o današnjem zvuku ‘originalnog’ benda The Bronx jer “Mariachi El Bronx” nema nikakve veze s tri albuma “The Bronx” (sva tri dosadašnja albuma nose isti naslov).

Tako mi jedino dolazi na pamet paralela s našim najboljim mariachi bendom Los Caballerosima, a u usporedbi Mariachi El Bronx mi se čine nekako bolji i uigraniji, sigurnijeg zvuka, makar su vjerojatno ovakvu furku trenirali svega nekoliko mjeseci.

Zamislite si nekog klasičnog meksičkog uličnog svirača (inspiraciju možete uzeti iz bilo koje sapunice koja se vrti po televizijama), nadodajte mu rockerski štih (poneka gitara i bubanj), ali s time da mu u potpunosti ne oduzmete mariachi svirku, posudite bogate trubače (zar mariachi glazba uopće i može biti bez trubača?) i za kraj, kao šlag na torti, uključite veliku dozu zafrkancije i uživancije i to je to, to je album “Mariachi El Bronx”.

Kada ste sve to zamislili, sad slijedi sljedeća scena: vi u središtu svojeg omiljenog benda, sa sombrerom i brčićima u rustikalnom pustinjskom gradiću gdje i kaktusi umiru od žeđi pjevate iz sveg srca svojoj ljubljenoj pod prozorom o ljubavi i gubitku ljubavi i sve srodne teme koje idu uz to s, naravno, bocom tekile u ruci.

Moram priznati da u svojem životu nisam previše slušao mariachije (osim jednog koncerta Los Caballerosa, onih smiješnih pokušaja Radolfija, ponešto putem filmova i neizbježnih sapunica…), ali uvodna “Cell Mates” vjerojatno je jedna od najosunčanijih, najmelodičnijih meksičkih pjesama. Vrlo živi ritam jednostavno navodi na ples, trubači su posloženi odlično, a bend kao da dolazi iz spomenute zabiti, a ne iz Los Angelesa.

Već sljedećom “Litigation” podsjećaju na rane Los Lobos s povremenim pikanjem žica vrlo sličnih tonova “La Bambi”, “Despretador” je tipična, maksimalno usporena pjesma, ali već s “Quinceniera” ponovno kreću u razigranije i plesnije teme koje jednostavno postaju neodoljive.

Kada pomislite da će se bend u novom teritoriju ubrzo početi ponavljati, The Bronx, odnosno Mariachi El Bronx odgovaraju još dinamičnijim i boljim temama kao što je “Silver Or Lead” i posebno “Clown Powder” koja je pravi meksički valcer.

Kada će se snimati novi nastavak Zoroa (uvjeren sam da će to biti skoro), za glavne tekstopisce soundtracka producenti bi mogli zaposliti Mariachi El Bronxe jer su oni ovim albumom pokazali da se odlično snalaze u novom prostoru, toliko dalekom od punk hardcorea kojim dominiraju.

U nekim trenucima “Mariachi El Bronx” zvuči kao da ga je napravila neka pijana bagra, ali to je i poanta mariachi glazbe… Nesretna ljubav, gitare, velika količina tekile pri ruci i dernjava iz svega glasa pa možda i draga čuje urlike ljubavi… Ako ne čuje, sigurno će doletjeti neka tegla s kaktusom u vašem smjeru… Jednom riječju, odlično!