Manicsi ugodni i u akustičnijoj atmosferi

Svakim novim albumom Manic Street Preachers pokazuju da ih nije strah stariti, pa su tako počeli raditi i najbolje pop pjesme u karijeri od albuma “Send Away the Tigers” naovamo.

Nakon velikih uspjeha u ’90-ima, dvijetisućite nisu baš najbolje krenule za Manicse, ali posljednji albumi kao da su ih preporodili. Sada su ubacili veliku dozu čistog pop zvuka, kao da ih je Nina Persson zarazila cardiganovskim štihom za melodiju, tako da uspijevaju nizati pjesme skoro poput najveće uspješnice “Your Love Alone Is Not Enough”.

Istina, i dalje znaju biti nešto slabiji, kao na prošlom albumu, ali i veličanstveni kao na “Journal for Plague Lovers” što u konačnici daje rezultat da su Manics Street Preachers jedan od najboljih britanskih bendova zadnjih dvadesetak godina, a novim albumom iznova to i dokazuju.“Rewind the Film” je karakteristični album benda jer ima tu svega što su dosad koristili u karijeri, počevši od ozbiljnijih liričkih tema, pa do prekrasnih (brit)pop melodija koje razvaljuju radijski eter. To je rock zvuk optočen dugogodišnjim iskustvom kojeg danas rijetki posjeduju, a višak akustike uspješno su nadopunili orkestracijama.Ono što ističe ovaj album je veliki broj gostovanja i to ne u nekim sporednim ulogama. Richard Hawley, Cate Le Bon i Lucy Rose uzeli su glavne vokalne dionice, tako da cijela stvar dobiva dodatno na svježini i mnogi ne bi mogli prepoznati da se to zapravo radi o pjesmama Manicsa. To posebno ide za pjesme “Rewind the Film” i “4 Lonely Roads” koje su u cjelosti prilagođene gostima kao da su njihove pjesme, a ne Manic Street Preachersa.

Najavni singl “Show Me the Wonder” spada u onu kategoriju skroz popičnih pjesama, ali kada pogledamo protekle albume, svi prvi singlovi su tako zvučali, raskošne pop melodije zaraznih refrena koje će svi pjevati, pa možemo reći da je probijanje leda uspjelo jer se ovaj singl rado sluša.

Bend je i ranije znao koketirati s raznim neuobičajnim sazvučjima, pa tako i ovdje imamo par pomalo čudnih, ali inventivnih pokušaja poput skladbe “(I Miss the) Tokyo Skyline” koja zvuči podosta neurotično, a s druge strane pitko i zaigrano. Postoji par trenutaka kada uočavamo da bend sam sebe reprizira poput skladbe “Anthem for a Lost Cause” koja zvuči kao da smo ju čuli već na nekom ranijem albumu.

Generalno, Manicsi na “Rewind the Film” ne zvuče kao potrošen bend, već kao iskusni momci koji se i dalje vole igrati i istraživati svoje mogućnosti. Album je možda previše akustičnog tipa za ono što smo navikli od njih, ali i dalje su to oni i slušajući ih pružaju pregršt zadovoljstva.

Nekoliko pjesama, posebno najavni singl i razna gostovanja podignuti će razinu albuma na viši nivo, posebno što se medija tiče jer je njima uvijek najzanimljivije ‘tko s kime’ nego ‘zbog čega’, pa tako možemo zaključiti da je bend isposlovao još jedan dobar album u karijeri. Najvjerojatnije, najvjerniji fanovi će biti odušeljeni dubinom i mračnosti pojedinih pjesama, a ove ‘komercijalnije’ će ignorirati, ali tako mora biti jer takva kombinacija je uspješna već nekoliko albuma u nizu.