Majstor(i) svog zanata

Indie rock danas je stup rockerskog djelovanja diljem svijeta. Sve one zveketave gitare, smiješne naočale, hipsterski zanat, kratke kose i rock koji je možda više pop, danas kraljuju rock nebom.

Je li to logičan nastavak na period od pojave Elvisa i Billa Haleya do
smrti Kurta Cobaina, ostaje upitno. No, indie rock danas je činjenica i
njegova snaga proizlazi prije svega iz kvantitete.Jedan od onih bendova koji su itekako bili utjecajni, zapravo su stvarali, ovaj žanr i način ekspresije sigurno je The Wedding Present koji se predvođen Davidom Gedgeom snalazi u glazbenoj industriji još od sredine osamdesetih, uz sedmogodišnju pauzu na prijelazu tisućljeća.Gedge je jedina konstanta benda i čini se da mijenja glazbenike i svoje suradnike od albuma do albuma. Pa, ipak je u stanju napraviti podosta dobar album što “Valentina” i jest.

Ukoliko indie shvatimo kao ono što bi on u esenciji i trebao biti, nezavisna grana pop i rock djelovanja, onda The Wedding Present predstavlja gotovo pa savršen primjer toga. S Gedgeom na čelu, uvijek po strani, nikad u mainstreamu, nikad s hitom (nemaju nijedan pravi u karijeri), s malim nakladama i solidnim utjecajem, uz The Smithse možda i najvažniji pioniri žanra.

Kombiniranje karakterističnog gitarističkog popa s rock osjećajem, jakim britanskim identitetom stihova, Gedgeovim opet naglašeno britanskim vokalom i zapravo malo komercijalnih ustupaka, “Valentina” ispada kao album iznimno sličan prijašnjim ostvarenjima. Čak i po kvaliteti i poletnosti materijala. Gedge može biti itekako sretan što se zbog ovakvog razvoja rock industrije njegov indie rock ne čini nimalo zastarjelim. Dapače.

Prva polovica albuma, praktički svaka pjesma od prve “You’re Dead” do šeste “The Girl From the DDR“, zvuči gotovo pa odlično, uz zamjerku ipak previše sličnog materijala. Post-punk i indie pop rješenja uz nimalo zamorne gitare i često vrlo dobro bubnjanje šalju poruku mlađem indie naraštaju da Gedge još uvijek ima što reći. U tom nizu posebno se izdvaja “Stop Thief!“.

Sedma po redu “Deer Caught in the Headlights” prepuna je promjena tempa i dinamike te je možda i najbolja na albumu. Ostatak albuma malo je slabiji i ne dostiže prvih šest, sedam pjesama, no i na tome Gedge itekako ostaje kod zacrtanih parametara svog benda od kojih često ne odstupa ni milimetar.

“Valentina” odaje Gedgea na zavidnoj visini za bend koji je toliko dugo važan predstavnik žanra i koji toliko dugo ostaje vjeran svojoj filozofiji i načinu sviranja. Nekad davno pod svoje ih je prihvatio John Peel i izgleda da ipak nije pogriješio. Hita opet ni za lijek, a kvaliteta ipak prisutna.