Mainstream putovanje emo punk zvukovima

Emo punk-rock zvuk koji njeguju Block Party dosad smo čuli u podosta varijanata. Počevši od velikana tog zvuka poput Get Up Kidsa i Boy Sets Firea pa preko najnovijih pokušaja spajanja emo i inih glazbenih stilova koji su se u zadnje vrijeme pojavili u vidu reizdanja albuma “Good Health” benda Pretty Girls Make Graves.

Kad maknemo u stranu sve spomenuto i objektivno pogledamo na Bloc Party kao bend dolazimo do zaključka da se ovdje radi o jednom zaista kvalitetnom sastavu.

“Silent Alarm” otvara pjesma “Like Eating Glass” u kojoj nakon podužeg gitarskog intra uključuju bubanj, bass i gitare čiji zvuk podsjeća na zvuk helikoptera pri polijetanju i u kojoj od samog početka možete osjetiti dašak gore spomenutih bendova, ali i samostalni rad na originalnosti materijala u aranžerskom i sviračkom smislu.

Pjesma je prilično žestoka, dok prisutne kontre u sredini pjesme u kojima sudjeluju svi pa i vokal, samo dodaju na žestini pjesme.

“Helicopter” je pjesma koju otvaraju prilično žestoko i to s, rekli bi ‘uobičajnim’ punk riffovima i u kojoj nema nešto previše razmišljanja u aranžerskom smislu, a koja je opet dovoljno snažna i impresivna da bi bila ocijenjena visokom ocijenom. Sama pjesma dosta podsjeća na cali-punk bendove i to više duhom nego stilom.

Pjesmom “Positive Tenstion” Bloc Party odlaze u više eksperimentalniji zvuk jer u pjesmi uz bass, bubanj i vokal koriste kao podlogu same pjesme i na njoj zasnivaju ritam i melodiju pjesme dok gitare na više eksperimentalni način i s više efekata popunjuju slobodan prostor na refrenima pjesme. Ipak pri kraju pjesme, gitare se vraćaju prije predstavljenim riffovima i zatvaraju pjesmu u žestokom ritmu.

“Banquet” je pjesma koja se zasniva na ska ritmu, ali je u nju upleteno mnogo više različitih elemenata poput punka i emo vokala tako da u ovom šarenilu mogu uživati skoro svi. Sama me pjesma podsjetila na mnogobrojne domaći punk bend Bellpeace Noisea (ako je itko uopće čuo za njih, op.a.) i na underground ska-punk zvuk.

Od spomenutog ska-punk zvuka Bloc Party odmiču pri kraju pjesme i zatvaraju u prije predstavljenom ritmu što ne treba posebno predstavljati.

“This Modern Love” nas ponovo vraća u emo zvuk koji smo čuli na početku albuma i koji usitinu dominira cijelim albumom. Pjesma je dosta mirnija i zvukom podsjeća na pjesmu “Valentine” od Get Up Kidsa, tako da svi koji su čuli tu pjesmu zasigurno će znati o kakvoj je pjesmi ovdje riječ.

“Price Of Gas” nas ponovo vodi do žestokih ritmova emo punka, no ovoga puta u velikom dijelu pjesme dominira kontra na bubnju, kao i pljeskanje rukama koji pjesmi daju poseban štih i aranžerski je odjeljuju od ostatka albuma. Gitare su ponovo prilično eksperimentalno orijentirane, što daje potreban prostor ostatku benda da se dokaže u sviračkom smislu.

“So Here We Are” nas ponovo vraća u mirniju i, usudio bi se reći sjetniju atmosferu s kojom smo se već susreli na pjesmi “This Modern Love”. Tužni zvukovi gitare, tihi bubanj u prvom dijelu pjesme kao i polu-vrišteći vokal su siguran dokaz da ova pjesma pripada u new-school emo, kao i ostatak albuma koji je poprilično glasno, ali tužno snimljen.

No zato iz tužno-sanjivog elementa nas izvlači pjesma “Luno” koja sa svojom kombinacijom kontri i prijelaza na bubnju prilično tužnu pjesmu izdiže i od nje gradi podnošljivu skladbu. U sredini pjesme se pojavljuje prilično stupidan trenutak kad vokal pjevajući: “There will be no…” prati gitaru koja svira prilično glupu melodiju i to sve zvuči kao potpuni amaterizam i zbilja smatram da im ovakvo nešto nije trebalo.

Album zatvara pjesma “Compliments” u kojoj se okreću eksperimentalnom zvuku, no ovoga puta malo više komercijalnijem. Pjesmu otvaraju bruječom bass gitarom pod efektom koja pluta sobom ispunjavajući je svojim dubokim zvukom i kojoj se ubrzo pridružuje bubanj, gitara i vokal i počinju s gradnjom najtužnije pjesme na albumu.

Već sam rekao da mi je prisutnost ovakvih pjesama na albumu besmislena, no izgleda da Bloc Party inzistiraju na njima, pa neka im bude. Sama pjesma ima više pop utjecaja nego emo i toliko je tugaljiva da mi je prilično zgadila završetak inače izvrsnog albuma.

Objektivno gledajući “Silent Alarm” je zaista dobar album. Kada se zanemare određeni momenti u pjesmama, kao i određene pjesme, ostaje nam čvrst i snažan album što je i logično kada vam kažem da produkciju za album uz Bloc Party potpisuje i Rich Costey.

Subjektivno gledajući, moram priznati da mi je jako drago da je jedan ovakav album izašao na mainstream tržište jer emo glazbe baš i nije bilo na svjetskom tržištu, bar ne u ovoliko čistom izdanju.

No, određeni ‘parametri’ ovog stila su ostali prisutni u glazbi Bloc Partya i to mislim u vidu gore spomenutih momenta tako da se iskreno nadam da će ih izbaciti na sljedećem albumu.