Lori McKenna: Glazba iza kulisa svakodnevice

Dobri duh američke kantautorske i country scene, glazbenica čije je pisanje za druge poznatije od njezine vlastite glazbe, Lori McKenna, ovoga je ljeta izdala jedanaesti album, “The Tree”. Predzadnji “The Bird and The Rifle” donio joj je i konkretna priznanja za glazbeni rad u vidu Grammy nominacije za najbolji americana album i najbolju američku roots pjesmu i izvedbu, dok je istu nagradu i dobila za pjesme koje je napisala za Little Big Town i Tima McGrawa. McKennin stilski izričaj jednostavan je, iskren i često satkan od banalnih svakodnevnih događaja koje glazbenica uspijeva pretvoriti u snažne po(r)uke u kojima se bilo tko može prepoznati, i to je ono što je čini rijetkom pojavom u današnjem glazbenom svijetu.

Klišeji, opća mjesta, tople ljudske priče, svakodnevica, “vječni” problemi ljudskog odnošenja – izbjegavane teme za većinu glazbenika i sklizak teren za one koji se usude – u pjesmama Lori McKenne postaju tako prirodne, bliske, aktualne i svevremene, gotovo pa univerzalne. O albumu “The Tree” rekla je: “Udala sam se s 19 i rodila moje najstarije dijete s 20. Nisam odrasla do kraja prije negoli sam imala djecu. Nisam imala mnogo vremena biti odrasla samo za sebe. Provela sam previše vremena brinući se za druge. Tako da volim govoriti o tome kako se osjećam, ali također volim razmišljati o tome što drugi ljudi osjećaju.” Majka petero djece koja nikada nije odselila iz malog grada u Massachusettsu, u kojem se rodila, kroz jedanaest pjesama donosi svoju priču, priče drugih ljudi, priče o svakome i nikome, jer iako pjeva iz svog iskustva, njezino iskustvo otvara cijeli horizont raznih odnosa u kojima se ljudi zateknu ili ih biraju.

To je njezina najveća kreativna snaga i spisateljski talent pred kojim je teško ostati ravnodušan. Ispod svih uloga krije se gola osoba i na ovom albumu progovara – osoba. Na primjer, “She’s a stubborn believer that time and a clean house is how ya heal” (“A Mother Never Rests”) ili “I’ve tried leaving and bein’ / Somethin’ that was never meant to be / And I’ve tried stayin’ ever-changing / And standing in one place just like that tree” (“The Tree”), stihovi su koji ukazuju kako pojedinačne priče, u kojima se ne postavlja imperativ drugima kakvi bi trebali biti, jer su te priče životne i neretuširane, mogu lako rezonirati sa slušateljem. Senzibilitet i doživljaj ove glazbenice često su onkraj pukoga Ja i to se vidi u njezinim tekstovima. Kada je riječ o zvuku, “The Tree” je i dalje klasičan roots album – country, americana i folk s modernim štihom za koji je zaslužan producent Dave Cobb, sada već obavezni zaštitni znak većine country izdanja unatrag nekoliko godina.

Teško je izdvojiti dvije ili tri pjesme koje bi nosile album, jer je svaka svijet u sebi i kompletna priča, priča na albumu koji kao da nema početak ni kraj – kao da svira svaki dan negdje u pozadini. Zadnja pjesma “Like Patsy Would” i stihovi “I wanna write it down like Hemingway / like it’s the last damn thing I’ll ever say / And try to sing it like Patsy would”, otkrivaju Lori McKennu s njezinim bitnim stremljenjem – stvaranjem i izražavanjem kroz glazbu. “The Tree” je zasigurno jedno od najboljih country izdanja ove godine, ali gledano i u širem kontekstu odskače kvalitetom i uvjerljivošću.