Logičan nastavak Machine Heada

Taj famozni Machine Head imao je dosta specifičnu karijeru. Inače bendovi koji zapadnu u komercijalno traženje i probleme s izdavačima kojima se moraju ponizno isprčiti, nakon nekih loših poteza i albuma odustaju, mijenjaju ime, raspadaju se ili pokleknu pred nekakvim ovisnostima. Ne i Machine Head, očito.

Svima je bilo jasno da je odlazak Logan Madera bio pakao za taj bend, pa su albumima “The Burning Red” i “Supercharger” razočarali mnoge metalce i krenuli u potragu za ondašnjim trendovima. Dok je “The Burning Red” zbilja imao dobrih trenutaka, “Supercharger” je bio, jasno i glasno, nešto najgore što je ovaj bend napravio i što će ikada napraviti.

Ipak, vratili su se crnim majicama, lancima, crnim coverima albuma, žestini, iskrenosti i jednostavnom metalu. Meni je smiješno čitati naslove po netu u kojima (opet) piše ‘najbolji album još od “Burn My Eyes”‘ ili ‘najbolji heavy metal ikada’, jer to apsolutno nitko ni ne očekuje od njih, niti ima smisla uspoređivati glazbu danas i glazbu prije 13 godina. Pa čak i ako se radilo o istom bendu.

U najkraćim crtama, “The Blackening” je potvrda da se Machine Head vratio onome što im najbolje ide i logično su nastavili album “Through The Ashes Of Empires”. Upravo zato ne mislim ovdje pisati hvalospjeve, jer Machine Head pratim cijeli život i kriteriji prema njima su mi dosta specifični. A ono pravo ugodno iznenađenje i vraćanje u formu već su obavili prije 3 godine, pa mi je ovo sve logično. Možda su i podigli letvicu očekivanja.

Robb Flynn se više ne svađa (toliko) sa svojim biološkim ocem, ne rida nad svojim djetinjstvom i zlostavljanjem, već se priključio američkom pljuvanju Bushove administracije (pa nemojte onda više glasati za njega, pobogu!), rata i njihove uloge svjetskog policajca, a ponekad i religije ili pljuvanja novinara.

Pjesme su puno više napumpane trash riffovima i melodijama zahvaljujući Phil Demmelu, a beskompromisnost su pokušali dokazati i, nerijetko sforsiranom, produživanju pjesama preko 9, pa čak i 10 minuta.

“Clenching The Fists Of Dissent” dostojan je zamjenik “Imperium” jer je brza i žestoka, blagoslovljena genijalnom produkcijom, ali i pomalo prenakrcana riffovima (nije jedina). Na takav način valjda bih i ja bio sposoban snimit cijeli album, spojit ga u jednu pjesmu i reći da su mi pjesme duge po 50 minuta. Ali dobro, uvijek se vrte tu negdje i ne može se reći da ne zvuči dobro.

Već “Beautiful Morning” je uz thrash melodije ponudila jedan Flynnovski emo pjevni dio, a “Aestetics Of Hate” žestoko i gnjevno je opsovala mater (“I hope you burn in hell“, “You son of a bitch” ili “May the hand of God strike them down“) William Grimu koji je ubrzo nakon tragičnog ubojstva popljuvao Dimebag Darrella i sve metal fanove.

Odlična “Halo” je sporija i zanimljiva pjesmica sa super refrenom i drugim dijelom, ali i nekim uobičajenim već odsviranim riffovima. Isto tako, najlošiji dio albuma sigurno je “Now I Lay Thee Down” i nabacanih 100 riffova na “Wolves“.

Kraj, i depresivnih 10 minuta “Farewell To Arms” očekivani su nastavak na “Descend The Shades Of Night”, pa su dva zadnja albuma i nekakvi počeci trilogije. Ideja je slična.

Album je u startu totalno dobar, malo me živcira što mi sa svakim novim slušanjem postaje dosadniji, ali ja i dalje mislim da su Machine Head prvaci modernog metala. Flynn i dalje ima super vokalne ideje, riffovi su žestoki, dinamični i dobri, solo na gitari sve češći i mnogobrojniji, ali prvi puta mislim da su se povremeno previše zaigrali, pa je od pojedinih pjesama lako složiti 2-3 zasebne. Tu laganu nepovezanost izvukli su svojom sposobnošću da smisle i odsviraju stvari koje gaze većinu konkurencije.

Nerijetko se dogodi da i nekakvom smeću dam istu ocjenu jer me iznenade, ali Machine Head će uvijek imati drugačiji zadatak i druga mjerila. To je ta nezahvalna privilegija velikih.