Ljetni tinejdžerski party u Americi

Gadno je biti protagonist jednog žanra kojeg u startu i bez razmišljanja (pa čak i bez slušanja) svatko malo ozbiljniji i zahtjevniji odbaci. Ugurati se u prenapučeni pop-punk svijet ravno je finalu lige prvaka naših nogometnih klubova. Ipak, Paramore su nekako uspjeli.

Je li razlog simpatičan pogled prema njihovoj ekstra mladoj pjevačici narančaste kose, ili možda činjenica da su jedni od rijetkih s pozitivnijim pogledom na tinejdžerske godine, to možda nije ni važno.

Bilo kako bilo, više nisu slučajnost, niti su zaboravljeni nakon prvog albuma i prvog hita. “Riot!” je ime njihovog drugog studijskog izdanja, a sami naziv baš i ne ocrtava pravi smisao iza svega.

Nema zabune, nema velikih rizika. U stvari, nema skoro ničega izvan propisanih normi i standarda. Jednostavno mega-pamtljivo, čak pre-‘catchy’ da bi bilo loše.

Dva hita “Misery Business” i “Hallelujah” već su poderala grla mladih amerikanaca, a “That’s What You Get” je pokazatelj one prave komercijalne melodične stvari malčice suzdržanijeg zvuka od ostatka.

Dok se većinom vremena negdje u zraku pojavljuje ime Avril Lavigne, na malo ozbiljnijim i lakšim “Let the Flames Begin” i “We Are Broken” na pamet padaju Kelly Clarkson, Ana Johnson, pa čak i isforsirana Ashlee Simpson.

Punk-rockerskija strana benda definitivno je prisutna pa su se My Chemical Romance približili na kabaret-inspiriranoj “Fences“, emo-rockerskoj “Crushcrushcrush” i uvodnoj “For a Pessimist, I’m Pretty Optimistic“.

Dok se čovjek kod ovakvih bendova malčice bori s ultra-brojnim klišejima i sladunjavim melodijama, nekako iz svega ispliva zaključak da je možda nekad bolje mladoj publici pružiti ovakav bend usmjeren na optimizam. Puno prije ovdašnjeg šunda ili depresivnih Amerikanaca koji plaču za najzgodnijom curom i smišljaju samoubojstvo radi nekih gnjavatora iz škole.

Zvukom su približeni samom vrhu MTV-svijeta, stavom su baš ono što sceni treba pa onda ni nije čudno što ih nekad nazivaju No Doubt za dječicu. Takvu titulu je teško zaslužiti, a još teže zadržati, ali s dva albuma već su napravili dosta, a ne bih se čak ni čudio da su si osigurali i više nego lagodan život. Samo, što će biti kad mala Hayley odraste? Možda solokarijera, a možda i totalni zaborav.