Let iznad carstva beznađa

Još uvijek relativno nepoznat bend za naše, a i šire prostore, njemački Steel Engraved iz austrijsko-njemačkog pograničnog grada Passaua, objavio je drugi studijski album “On High Wing We Fly”.

Osnovan je 2007. godine pod imenom Stainless Steel, a nakon objavljivanja demo uratka “Fueled By Fire” mijenja ime u sadašnje. Poznati uglavnom na njemačkoj glazbenoj sceni i podržani od strane njemačkih fanova, kroz 2010. i 2011. godinu imali su momci prigode nastupati s W.A.S.P., Circle II Circle, Vicious Rumors, te kao support Edguyu.Ovi nastupi uvelike su im pomogli da glas o njima prijeđe granice rodne države, dovodeći ih time do supporta Testamentu, a krajem 2012. Iced Earthu i Evergreyu. “On High Wings We Fly“, nastavak prvog albuma “State Of Siege” iz 2009., zvuči obećavajuće, donosi priliku bendu za proboj na internacionalnu scenu, a oba albuma karakterizira prizvuk klasičnog heavy metala ’80-ih. S time da je na novom sound ipak izrastao u moderni power-metal, ili bolje rečeno u kombinaciju američkog i njemačkog metala, s karakteristikama symphonic metala, ali bez gubitka prizvuka originalnog heavya.

Mnoštvo je tu agresivnih i žestokih ritmova, distorziranih gitarskih tonova, brzih riffova, slide soliranja, širokih melodija i pamtljivih refrena. Stil se može opisati i kao kombinacija Iron Maidena, Accepta i Helloweena, uz dodatak simfonijskih elemenata, pa tako sound “On High Wings We Fly” ipak više karakterizira onaj europskog power-heavy metala. Producent je Geoff Thorpe iz Vicious Rumorsa, a produkcija je dosta dobra, iako se ponekad ne čuju svi slojevi glazbe, no unatoč tome, svaki je ton dosta jasan i razgovijetan.

Album sadrži neke jako zanimljive, naepizirane melodije i počinje upečatljivim uvodom klavijatura u pjesmi “Desert Uprising“, zbog čega već od samog od početka sve zvuči obećavajuće. Vokal Marco bojom glasa pomalo podsjeća na Blazea Bayleya, s karakterističnom bojom glasa, koja se može, a i ne mora svidjeti slušateljima na prvo slušanje, zato je preporučljivo dati mu više prilika kako bi se uočila njegova stvarna kvaliteta.

Za “Solitary Mission“, s uvodnim orguljama koje daju pomalo pogrebnu atmosferu, može se reći da je vrhunac albuma. Progresivno koncipirana, kontinuirano energična, ali sa čestim, dobro uklopljenim promjenama tempa, maksimalno epična, sa simfoničnim orkestracijama, najduža je pjesma na albumu, a karakterizira je i sjajan, emocijama nabijen, lagani gitarski solo. Slične karakteristike pristaju i uz “Godspeed”, koja je protkana ‘proklizavajućim’ solažama, doduše malo predvidljivim, kao da ih se moglo čuti negdje ranije, ali jednako energična kao i “Solitary Mission“.

“Black Gold” ima nešto drukčiju strukturu od ostalih, počinje vriskom vokala Marca, nastavlja se u sporijem ritmu, u stilu klasičnih heavy pjesama, sadrži malo manje elemenata powera i može se doživjeti kao jedna od prosječnih, a “Forever Lost” jedina je balada na albumu, pomalo izlizana i bez previše emocija, ali s dobro uklopljenim pianom, što joj ipak daje određenu čar. “Pray For The Dead“, posljednja je pjesma, ujedno jedna i boljih, obilježje su joj moćni screamovi, brzina, energija, duple pedale, a i screamovi prekriveni Marcovim pjevanjima odlično pristaju zajedno.

Nedostatak albuma je taj što neki dijelovi, ili čak čitave pjesme, zvuče poznato i preslušavanjem tri ili četiri može se shvatiti koncept prema kojem bend stremi i pokriti svi njegovi idejni aspekti. Nema previše inovacija i raznolikosti, no unatoč tome, lagan je za slušanje, a neki dijelovi ugodno iznenađuju.

Sasvim pristojno izdanje za ljubitelje power i heavy metala, jedan od mlađih bendova u moru takve glazbe koji ima potencijal. O tome svjedoči i činjenica o velikom broju gostovanja na turnejama sa svjetski poznatim bendovima, što znači da se priča ipak polako pokreće.

Tekst: Ana Mihanović