Lekcija o trulom društvu modernog Becka

Iako su mu 72 godine, Jeff Beck i dalje ne misli okačiti gitaru o klin što dokazuje novim albumom “Loud Hailer”, prvim u šest godina.

Loud hailer je megafon, naprava koju ćete uzeti kada velikom broju ljudi želite poručiti nešto jasno i glasno. Kada znamo da na nekim od Beckovih najpoznatijih albuma riječi uopće nema, logično je zapitati se otkud mu sad one pod stare dane. Upravo ti ‘stari dani’ i proživljene godine Becku daju pravo reći što sve ne valja s današnjim društvom poremećenog sustava vrijednosti u kojem je sve s predznakom instant: sustav, političari, mediji, ljudi, sve što vam padne na pamet. Nije Beck usamljen: najnovije suradnice su mlađahne pjevačica Rosie Bones i gitaristica Carmen Vandenberg (obje iz benda Bones), poprilično nabrijane protiv ‘trulog kapitalizma’ koji nas okružuje. Njih dvije su dovoljno ljute, dovoljno ogorčene i spremne ‘pofajtati se’ za ono u što vjeruju, a stara garda Beck onaj je koji im čuva leđa.Gill Scott Heron kazao je sedamdesetih da ‘revolucije neće biti u televizijskom programu, revolucija će ići uživo’, no već u prvoj pjesmi albuma Beck negira tu čuvenu rečenicu: danas je teško razlučiti što je stvarnost, što je fikcija, a društvo vođeno maksimom ‘pics or it didn’t happen’ i ograničeno samo na virtualni život teško da će u njoj sudjelovati.Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji igraju na sigurno, Beck vrlo rado napusti svoju zonu sigurnosti i odvaži se isprobati nešto novo. Ponekad više, ponekad manje uspješno, ali čovjek riskira i istražuje nove horizonte. Znatiželja je dokaz inteligencije pa se Beck na “Loud Haileru” zaigrao s loopovima i elektronikom, ali da se ipak ne zaboravi što radi najbolje dovoljno je poslušati “Scared for the Children” i lijepi solo/aranžman na tragu “Little Wing” Jimija Hendrixa.

S druge strane, nije teško primijetiti da je Beck pomalo neinspiriran i podosta daleko od svojih najboljih (i najgenijalnijih) dana, stoga će i ovo izdanje, kao i sva prethodna nakon “Guitar Shopa” iz 1989. kod mnogih izazvati pitanje ‘što mu je ovo trebalo’. Zagrebete li dovoljno ispod površine možete pronaći puno toga što ne drži vodu, što je prvoloptaško, isforsirano i navrat-nanos sklepano kako bi se bilo u trendu, odnosno kako bi bilo ‘moderno’ u onom smislu kako taj pojam vidi sam Beck.

No sve dok se jedno staro, zvučno ime koje je u mnogočemu zadužilo glazbeni svijet ne sramoti baš dramatično, album će uvijek – ma što napravio – biti opisan kao ‘dobar’.