Kroz žuto svjetlo

Inicijalni naslov za ovu recenziju bio je ‘stop’, no to bi bilo pregrubo. Motion City Soundtrack oduvijek je bio jedan od simpatičnijih pop-punk bendova, no s ovim izdanjem nekako su zalutali i zaplovili u neke čudnije vode.

Više orijentirani na pop s prizvucima emo i alternativne muzike, Motion City Soundtrack ovim se albumom nekako najmanje ubrajaju u punk-rock kategoriju. Za razliku od njihova prva dva albuma ovdje nema puno dinamike i energije, već je sve nekako uronjeno u sporu i tihu kolotečinu. Nježni punk postao je pomalo sladunjavi pop-rock.Na trenutke “Go” zaista zasja, ali to su najčešće kraći dijelovi i melodije u ponekim pjesmama (“True Romance“, “Circuits and Wires“). Zanimljivi ‘robotski’ efekti i dalje se mogu čuti, a cjelokupan zvuk prilično je čist i obrađen. Iako svaki instrument dobije dio kolača, najviše se ističu bubnjevi i vokal Justina Pierra koji unatoč svojoj unikatnosti neki put zazvuči sasvim prosječno.

Veseli činjenica kako je barem u maloj mjeri zadržano njegovo prepoznatljivo pjevanje-recitiranje (“Son of a Gun“, “Timelines“…). Pojedine melodije i dionice pjesama zvuče dosadno i predvidljivo, pogotovo refreni koji se u nekoliko slučajeva sastoje od ponavljanja nekoliko jednih te istih riječi i ostavljaju slabašan i mršav utisak.

Vodeni žig vidljiv je kroz tekstove. Dečki iz hladne Minnesote uvijek su imali osobne i introspektivne tekstove, što je slučaj i ovdje. Za pjesmu “Happy Anniversary” koja je pisana iz perspektive osobe koja umire, Pierre kaže kako je možda i najtamnija pjesma koju je napisao. Ostatak benda priznao je kako im nije bilo lako i svejedno svirati ovu pjesmu u studiju po slušanju teksta bez da ih ne prođu trnci. Na jednoj strani vage depresivne su i mračne vibracije, dok su drugi utezi nešto pozitivniji i umirujući, što ovisi naravno i o vanjskim utjecajima.

Motion City Soundtrack i njihov “Go” projurili su kroz žuto svjetlo na semaforu, no i dalje kaskaju za nekim drugim, bržim i poletnijim, zabavnijim Soundtrackom.