Korporativno kloniranje = odlično izvršeno

Najteže je čovjeku napisati recenziju albuma benda kojeg doslovno obožava, pa ću se jednostavno potruditi iz petnih žila da budem što realniji. Uzbuđenost sam dijelio sa svim fanovima Fear Factoryja i drago mi je što sam već nakon prvog preslušavanja “Archetypea” rekao: “Da, ovo je pravi Fear Factory”. Moram priznati da sam se pobojao nekih promjena, koje bi mogle zeznut stvar, nekih naravno i ima, doduše ne velikih, ali dovoljnih da se primjete, a da cijeli koncept ostane Fear Factory.

Eto mašina je ponovno proradila. Svi znaju za veliku svađu između gitarista (sada ex gitarista i jednog od osnivača benda Dino Cezaresa) i frontmena Burton C. Bella, nakon kojega je uslijedio period u kojem se samo govorilo o raspadu benda (da li je to bila medijska pompa ili neš drugo ko’ zna?!). Na tržište je tada izletio “Concrete” (2002.), a slijedio ga je “Hatefiles” (2003.) i svi su uistinu pomislili, prema riječima Monte Conera da je to definitivni kraj. No ime je postalo prejako, odveć jako da bi samo tako nestalo, bend se vratio preporođen i jači, kako glase stihovi “Archetypa”: “The infection has been removed/The soul of this maschine has been improved“.

Kao što sam već spomenuo malo sam se pobojao promjena (pogotovo nakon zadnje pjesme snimljene zajedno sa Dinom; “Terminate”, gdje se puno posvetilo pristupu Burtonova pjevanja). Promjena ima, no ne tako drastičnih, to su tek mali začini u boji zvuka. Naravno sve je ostalo u producentskim okvirima samoga benda i njihove prepoznatljivosti. Nisam dvojio da će se Christian snaći na gitari, ali on se ne samo snašao nego u potpunosti odagnao svaku sumlju u nekakav novi Fear Factory. Najviše pak me iznenadila surovost albuma koja vas pogađa u valovima, neke od pjesama mogu se mjeriti sa nezaboravnim “Demanufactureom”, a ostatak albuma je neka mješavina između “Obsoletea” i svih pozitivnih strana “Digimortala”. Sve u svemu prilično dobra kombinacija i uz ‘električara’ Rhys Fulbera (Front Line Assembly) s kojim su momci već više puta surađivali. Fear Factory su snimili još jedan nezaboravan i dobar album s kojim će moći obogatiti svoju već veliku i šaroliku diskografiju.

Moram također napomenuti da mi se apsolutno sviđaju pojedini žešći dijelovi na “Cyberwaste“, “Corporate Cloning” i “Bonescraper” (podsjećaju malo na Meshuggah i Napalm Death), također nećete moći preći niti preko glasovne manipulacije Burtonova vokala, koja je po meni ovim albumom definitivno kulminirala i najbolje je razrađena do sada. Pošto sam rekao da ću biti realan, moram reći da imam i nekih opaska, a to su: “Drones” i “Bite The Hand That Bleeds”, bez razlike što su lagane pjesme, nakon “Archetype” i “Human Shields” čine vam se pomalo šuplje.

Isto tako, album je trebao završiti Rhys Fulber/Fear Factory “Ascensionom”, obrada Kurt Cobainove pjesme “School” nije ostavila baš neki dojam (trebali su čuvati to za digi-pack).

Na kraj, u nekakvim okvirima objektivnosti; bez par prosječnih pjesama, većim dijelom onih odličnih, sjajnim coverom (pomalo zlim), čvrstim tekstualnim pristupom i perfektnoj koncepciji i razrađenosti “Archetype” je opravdao svoje ime, a Fear Factory, da su i dalje veliki bend koji bez ikakve greške ‘klonira’ svoj zvuk.