Kapetan Ahab se ima čime pohvaliti

Brian ‘Kapetan Ahab’ Wilson je 37 godina nakon posljednjeg u iscrpljujućem nizu od 85 studijskih sessiona konačno ulovio svog Moby Dicka. Ta bijela psina svjetskog rock ‘n’ rolla odaziva se na ime “Smile” i o njoj su sve ovo vrijeme kružile različite legende, u javnost su curili raznorazni bootlezi sa studijskim snimkama iz sezone 1966/67., širile se priče kako je riječ o albumu koje će nadmašiti remek-djelo The Beach Boysa “Pet Sounds” pa čak i legendarni “Sgt. Peppers’ Lonely Hearts Club Band”.

Sad kad je Moby Dick predstavljen svijetu, jasno je da su te usporedbe bile pretjerane, no, bez obzira na to, Kapetan Ahab ima razloga smiješiti se dok pozira s dragocjenim plijenom u rukama.

Iako je riječ o svojevrsnom epu s elementima psihodelične Americane, razigranom, smiono zamišljenom ciklusu pjesama, “Smile” traje začuđujuće kratkih i kompaktnih 47 minuta. Podijeljen u 3 ‘stavka’ (‘Americana’, ‘Childhood’ i ‘Elements’) i mada pokriva posve različite teme, od povijesnih preko osobnih do abstraktnih, ovaj album ni u jednom ne ulazi u sferu pretencioznosti.

Ploču otvara ciklus pjesama (‘Americana’) koje prate oživotvorenje sna sanjanog u starom španjolskom gradu (genijalna “Heroes And Villains“) iskrcavanjem na obale Plymouth Rocka i pomicanjem granica do Hawaiia.

Priča se nastavlja ‘Childhood’ ciklusom koji svoj uspon započinje djevičanskom nevinošću dočaranom u pjesmi “Wonderful“, a opis vrhunca i neposredni početak pada kreativnog života dan je u “Surf’s Up“.

Posljednji ciklus posvećen je prirodi i njezina četiri elementa opisanih u pjesmama “Vega-Tables” (zemlja), “Wind Chimes” (zrak), “In Blue Hawaii” (voda) i “Mrs. O’Leary’s Cow” (vatra).

Da mu slušatelji ne bi ostali tronuti, Wilson album zatvara otprije poznatom “Good Vibrations“, savršenom pop pjesmom s višeslojnim harmonijama koja svojom pozitivnošću i dobrim vibracijama podsjeća zašto album nosi naziv “Smile”.

U moru lijepih detalja koji krase ovaj album htio bih istaknuti jedan koji je po meni i najfascinantniji – način na koji Wilson gradi pjesmu. Za razliku od konvencionalne pop formule koja inzistira na linearnom usponu pjesme prema dramatičnom vrhuncu iza koje slijedi logično razrješenje, Brian nadovezuje različite melodije, one ‘upadaju jedna drugoj u riječ’ ili se jedna u drugu pretapaju, no taman kad pjesma dobije na ubrzanju i slijedi joj vrhunac, dolazi do prekida, promjene smjera.

Tom tehnikom stvaranja niza mini-vrhunaca od kojih nijedan ne ‘eksplodira’ na način kako bi to slušatelj očekivao, Wilson dobiva na napetosti, istovremeno dajući jednaku važnost svim dijelovima pjesme.

“Smile” je kompleksno no u svakom slučaju prohodno glazbeno ostvarenje koje poziva na opetovano preslušavanje i potragu za komadićima glazbene ljepote jednako raspoređenim po čitavom albumu. Bravo, Kapetane!